Transatlantsko tržište kao posljednja faza amerikanizacije Europe

Dok su u posljednjim mjesecima oči svjetske javnosti uperene prema događajima u Egiptu i Siriji, na samom se europskom kontinentu događaju tektonske geoekonomske promjene koje će imati dalekosežne posljedice za sudbinu europskih naroda, za europski identitet i kulturu. Riječ je o sklapanju ugovora između SAD i EU o uspostavi velikog transatlantskog tržišta kao posljednje faza sustavnog političkog i gospodarskog porobljavanja i američke kulturne, političke , vojne i gospodarske kolonizacije Europe, kolonizacije koja je započela 1945. s Marshallovim planom. Također treba istaknuti da je riječ o dogovoru između Europske Komisije i SAD koji nema nikakav demokratski legitimitet i koji se mimo volje svih europskih naroda nameće kao već kao „fait accompli“. Treba podsjetiti da taj dogovor koji slijedi usred krize eura, kako je pro-atlantska Njemačka pod okriljem „borbe protiv fiskalne fraude“  odigrala ključnu ulogu  rekonfiguracije odnosa između EU i SAD. U tom kontekstu, SAD su zamijenili tradicionalnu politiku promicanje i podupiranje europske konstrukcije i integracije s politikom destabiliziranja europske zajedničke konstrukcije, Podsjetimo da su nakon drugog svjetskog rata nametnule europsku konstrukciju i integraciju poraženoj Europi   kao jedan od uvjeta dobivanje financijske pomoći Marshallovog plana, a njemačko-.francuska pomirba je trebala poslužiti kao glavni stožerni pokretač europske konstrukcije.

Postignuti dogovor o uspostavi transatlantskog tržišta proizlazi iz petnaestogodišnjih pregovora između Europske komisije EU i američkog ministarstva trgovine. Projektu zajedničkog tržišta je prethodilo  usvajanje od europskog parlamenta posebne rezolucije u mjesecu 2008. kojom se legitimira uspostavu velikog transatlantskog tržišta u 2015. godini. Isti projekt predviđa ukidanje carinskih, tehničkih i  normativnih   barijera, liberalizaciju javnih tržišta, investicija i intelektualnog vlasništva  i uspostavu zajedničkih pravila na dva kontinenta. Lako predvidjeti i za očekivati  da će se u budućnosti primjenjivati američko pravo i američki pravni sustav na europskom tlu. Razvidno je kako uspostava tog zajedničkog transatlantskog tržišta nadmašuje pitanje liberalizacije trgovinske razmjene ili pak uspostavu novog G2, jer takav gospodarski prostor je samo sredstvo za novu geopolitičku rekonfiguraciju  svijeta pod američkom hegemonijom. Ideja budućeg transatlantskog tržišta je suprotna ideji europske konstrukcije  a temelji se  isključivo na ekonomskim i trgovačkim interesima kao i na uspostavu američkog pravnog sustavu. Taj je projekt eminentno geopolitički projekt jer predviđa uspostavu „transatlantske skupštine“; dakle   službena legitimizacija vladavine američke političke vladavine na europskom tlu i nad europskim narodima , kao i uspostava novih modaliteta vlasništva i trgovinske razmjene.

Uspostava svjetske vladavine i uloga mondijalističkih krugova

Treba napomenuti kako je ključnu „koncepcijsku“ ulogu za uspostavu transatlantskog tržišta odigrao think-tank  Transatlantic Policy Network koji je utemeljen 1992., i koji kuplja razne  europske parlamentarce, članove američkog kongresa i privatnih poduzeća i koji je podupiran od strane niza think tankova poput Institute, European-American Business Council, Council on Foreign Relations, German Marshall Fund i  Brookings Institution.  Transatlantic Policy Net-work financiran direktno od američkih korporacija:  Boeing, Ford, Michelin, IBM, Microsoft, Daimler Chrysler, Pechiney, Michelin, Siemens, BASF, Deutsche Bank, Bertelsmann. Transatlantsko gospodarsko vijeće je uspostavljeno ugovorom 30.04.2007. potpisanog od američkog predsjednika , George W. Bush,  tadašnje predsjednice EUropskog vijeća  Angela Merkel  i predsjednika Europske komisije José Manuel Barroso.

Paralelno s pregovorima oko uspostavi zajedničkog tržišta, održali su se diskretni razgovori oko uspostavi zajedničkog prostora za kontrola građana i pučanstva. Tako je uslijedio tajno izvješće eksperata šest država članica koji predviđa uspostavu prostora za transatlantsku suradnju glede „ slobode, sigurnosti i pravosuđa“ do 2014. Riječ je o budućoj reorganizaciji unutarnjih i pravosudnih poslova država članica „ u funkciji daljnjih odnosa s SAD-om“. Paralelizam između liberalizacije trgovinske razmjene na oba kontinenta i američke kontrole europskih pučanstva već postoji 15 godina koliko i traju pregovori a 3. prosinca 1995, tijekom samita SAD-EU u Madridu potpisana je „ nova transatlantska agenda“koja predviđa jačanje suradnje na području pravosuđa i policije, što će omogućiti bezgranično i slobodno nadziranje bankarskih kartica, facebooka, Internet pošte,  googlea itd…. Također je predviđena uspostava Transatlantskog političkog vijeća (CPT) koji bi trebao sustavno koordinirati  vanjsku i sigurnosnu politiku, mehanizam koji bi treba sistematizirati svrstavanje europske vanjske politike na američke vanjskopolitičke pozicije. Specijalist međunarodnih odnosa Pierre Hillard ističe kako projekt transatlantskog tržišta proizlazi iz određenih mondijalističkih elita ( među kojima Jacques Attali) koji  zagovaraju  uspostavu svjetske vladavine. Nastanak svjetske vlade trebalo bih prethoditi uspostavu velikih standardiziranih političko-gospodarskih blokova upravljanih i od zajedničkih pravnih regula u kojima bih države i nacije trebale se postupno stapati unutar « svjetske regije ». Uspostava velikih blokova je na djelu diljem svijeta : EU, Sjeverno-američka Unija ( SAD, Meksiko i Kanada) koja bih trebala zaživjeti 2010., Azijatska unija koja je pokrenuta 2006. Sjedinjenje države Afrike je inicijativa pokrenuta 2007. , UNASUR ( Unija južnoameričkih nacija)  uspostavljena je 2008.  ili  SICA ( sustav srednjo-američke integracije)  iz 2008. Svi su to projekti koji predviđaju uspostavu zajedničke valute, zajedničke putovnice i zajedničke skupštine.

Instrument američke strategije neocontainementa prema Kini

Iza navedenog zajedničko transatlantskog tržišta se krije geopolitička američka strategija neocontainementa, odupiranja  prodoru Kine kao gospodarske sile  u svijetu a pogotovo u zoni Azija-Pacifik i u Africi. . U tom smjeru, treba podsjetiti kako je već u rujnu 2000. Izvješće « Rekonstruirati obrane Amerike » izdan od neokonzervativnog  think tanka PNAC-a isticao « nužnost očuvanja Pax americane, jačanje euro-atlantske veze, suprotstaviti se Kini kako ne bi stekla status supersile » . Dakle geostrateški cilj zajedničkog euroatlantskog tržišta je  onemogućivanje gospodarske kineske ekspanzije stvaranjem  ujedinjenog bloka-tržišta od 800 milijuna potrošača. SAD i EU koji proizvode preko 57 % svjetskog GDP nastoje opstati kao glavni motor svjetske ekonomije. To « prisjedinjavanje » Europe k SAD je rezultat dugogodišnjeg lobiranje SAD preko transatlantskih mreža u Europi koje su se već od 1945 ugnijezdile u sve državne strukture država članica EU i koje obuhvaćaju razne udruge, fondacije, nevladine udruge, think tankove koje filtriraju i selektiraju podobne osobe za ključne pozicije u Svjetskoj Banci, Međunarodnom monetarnom fondu, u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Iza vidljive arhitekture mondijalizacije ( G20, FMI, WTO itd..) postoji i nevidljivi arhitektura moćnih i utjecajnih transatlantskih mreža od Trilateralne komisije, grupe Aspen i Bilderberg grupe koje utječu na politike velikih međunarodnih organizacija. Nova geopolitika tog euroatlantskog velikog tržišta ne ograničava se na današnje granice EU već ima i namjeru priključiti i sve države južnog Mediterana i Srednjeg istoka. Takva je  « proširena integracija » također na djelu unutar EU u okviru europske politike susjedstva koja se odnosi na Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanona, Maroko, Palestinski teritoriji, Tunis kao zemlje srednje Azije poput Armenije, Azerbejdžana, Gruzije, Moldove i Ukrajine. U tom smjeru Pierre Hillard ističe kako bih i Afganistan mogao biti integriran unutar euro-atlantske osovine, jer je Afganistan samo mali dio puzzlea široke geopolitičke globalne rekonfiguracije Srednjeg Istoka koji bih također trebao biti pripojen euro-atlantskoj osovini. Kada Z. Brzezinsky govori o « kriznom luku » zemalja Srednjeg istoka on misli na nužnost smišljene fragmentacije država Srednjeg Istoka ( Libija, Sirija, Iran, Libanon, Afganistan) kako bi se stvorile povoljni geopolitički uvjeti za trajnu američku hegemoniji u toj makro-regiji.

Prisjetimo se kako je Kartaga završila. Povod za treći Punski rat je bila odluka Rimskog senata za napad. Rimski senator Marko Porcije Katon Stariji  je ispred Rimskog senata rekao čuveno lat: Carthago delenda est, “Kartagu se mora uništiti”. Uspostavom transatlantskog tržišta SAD  okončavaju dugi proces amerikanizacije i dominacije Europe i to bez ispaljenog metka. „Europa delenda est“.

Izvor : http://geopolitika.com.hr/arhiv/726

Sirijska perspektiva

La page Facebook en serbo-croate du blog Syrian perspective 

 Pour son effort de réinformer et recontextualiser les événements, citons également le blog :

Rat u Siriji 

Analiza rata u Siriji i razotkrivanje stranih interesa koji su duboko upleteni u krizu

La guerre en Syrie 

Analyse de la guerre en Syrie et dénonciation des intérêts qui se cachent derrière la crise