VEF Blog

Titre du blog : Balkanikum
Auteur : Balkanikum
Date de création : 14-08-2008
 
posté le 09-06-2014 à 20:41:59

 

 

 Annie Lacroix-Riz

 

 

 

 

Trijumf mita američkog oslobođenja Evrope

Le débarquement du 6 juin 1944, du mythe à la réalité

 

 

 

U junu mjesecu 2004, u vrijeme 60 godišnjice (prvi put okruglog broja proslavljanog u XXI stoljeću) savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na pitanje „koja je, po vama nacija, koja je najviše doprinijela porazu Njemačke“ IFOP (Insitut français d’opinion publique, Francuska agencija za javno mnjenje, za statistiku i za tržište, prim prev.) dala je potpuno suprotnu verziju od one koje je dobila u svibnju 1945: to jest 58 i 20% za Sjedinjene Države i 20 i 57% za SSSR1. Od proljeća do ljeta 2004 neprestano se bambardiralo javno mnjenje o tome kako su američki vojnici od 6 juna 1944 do 8 maja 1945 prokrstarili kroz „zapadnu“ Evropu, kako bi joj vratili slobodu, koju joj je ukrao njemački okupator i kojoj je prijetilo napredovanje Crvene Armije prema Zapadu. U odnosu na SSSR, tko je žrtva tog „toliko spektakularnog preokreta (postotaka)2 tokom vremena, nije se uopće postavljalo pitanje. Godine 2014 (70 godišnjica) obećava još gore odgovore u odnosu na „Saveznike“ u Drugom svjetskom ratu, dok je pozadina svega grubo vrijeđanje zbog ruskog svojatanja Ukrajine i ostalog3.

 

En juin 2004, lors du 60e anniversaire (et premier décennal célébré au XXIe siècle) du « débarquement allié » en Normandie, à la question « Quelle est, selon vous, la nation qui a le plus contribué à la défaite de l’Allemagne » l’Ifop afficha une réponse strictement inverse de celle collectée en mai 1945 : soit respectivement pour les États-Unis, 58 % (2004) et 20 % (1945), et pour l’URSS, 20 et 57 % [1]. Du printemps à l’été 2004 avait été martelé que les soldats US avaient, du 6 juin 1944 au 8 mai 1945, sillonné l’Europe « occidentale » pour lui rendre l’indépendance et la liberté que lui avait ravies l’occupant allemand et que menaçait l’avancée de l’armée rouge vers l’Ouest. Du rôle de l’URSS, victime de cette « très spectaculaire [inversion des pourcentages] avec le temps » [2], il ne fut pas question. Le (70e) cru 2014 promet pire sur la présentation respective des « Alliés » de la Deuxième Guerre mondiale, sur fond d’invectives contre l’annexionnisme russe en Ukraine et ailleurs [3].

 

 

Ta je legenda narasla sa američkom ekspanzijom po evropskom kontinentu, koju je planirao Washington već 1942 i koja je ostvarena uz poomoć Vatikana, koji je tutor katoličkih krajeva kontinenta i koji upravlja, od prije II svjetskog rata, za vrijeme II svjetskog rata kao i nakon njega, „sferom zapadnog interedsa“1. Ta je kampanja vođena zajedno i u konkurenciji s Njemačkom federalnom republikom (a potom sa ponovo ujedinjenom Njemačkom), taj juriš na Istok dobio je frenetičan ritam nakon pada Berlinskog zida (1989): u prah su se pretvorili „ratni ciljevi“, koje je zahtijevala Moskva u julu mjesecu 1941 i što je postigla 1944 (povratak teritorija iz 1939-1940) i 1945 (sticanje utjecajne zone, koja bi predstavljala nekadašnji „sanitarni kordon“ srednje i istočne Evrope, stari njemački put za napadanje Rusije)2. Američki je projekt tako brzo napredovao, da je Armand Bérard, diplomata iz Vichyja i, nakon Oslobođenja, savjetnik ambasade u Washingtonu (decembar 1944) i u Bonnu (kolovoz 1949), u veljači 1952 prorekao : „suradnici starog kancelara (Adenauera) smatraju općenito, da će onoga dana kad Amerika bude u stanju da gurne u prvi red nadmoćnu silu, SSSR pristati da napusti teritorije srednje i istočne Evrope, kojima sada gospodari“3. Predskazanja, tada zapanjujuća „Kasandre“ Bérarda nadiđene su u mjesecima maju i junu 2014: nekadašnjem SSSRu, svedenom na Rusiju 1991, prijete s ukrajinskih vrata.

La légende a progressé avec l’expansion états-unienne sur le continent européen planifiée à Washington depuis 1942 et mise en œuvre avec l’aide du Vatican, tuteur des zones catholiques et administrateur, avant, pendant et après la Deuxième Guerre mondiale de la « sphère d’influence “occidentale” » [4]. Conduite en compagnie de et en concurrence avec la RFA (puis l’Allemagne réunifiée), cette poussée vers l’Est a pris un rythme effréné depuis la « chute du Mur de Berlin » (1989) : elle a pulvérisé les « buts de guerre » que Moscou avait revendiqués en juillet 1941 et atteints en 1944 (récupération du territoire de 1939-1940) et 1945 (acquisition d’une sphère d’influence recouvrant l’ancien « cordon sanitaire » d’Europe centrale et orientale, vieille voie germanique d’invasion de la Russie) [5]. Le projet états-unien avançait si vite qu’Armand Bérard, diplomate en poste à Vichy et, après la Libération, conseiller d’ambassade à Washington (décembre 1944) puis à Bonn (août 1949), prédit en février 1952 : « les collaborateurs du chancelier [Adenauer] considèrent en général que le jour où l’Amérique sera en mesure de mettre en ligne une force supérieure, l’URSS se prêtera à un règlement dans lequel elle abandonnera les territoires d’Europe centrale et orientale qu’elle domine actuellement. » [6] Les prémonitions, alors effarantes, de Bérard-Cassandre, sont en mai-juin 2014 dépassées : l’ancienne URSS, réduite à la Russie depuis 1991, est menacée à sa porte ukrainienne.

 

 

Ideološka hegemonija „Zapada“, koja prati ovaj Drang nach Osten (Nalet na Istok) bila je potpomognuta u vremenu, koje je proteklo od Drugog svjetskog rata. Prije Sloma Francuske u II svjetskom ratu „francusko javno mnjenje“ dalo se „prevariti od ideoloških kampanja“, koje su pretvorile SSSR u vuka, a Treći Reich u janje. Velika štampa, u vlasništvu financijskog kapitala, raširila je uvjerenje da će napuštanje čehoslovačkog saveznika dovesti do trajnog mira. „Aneksija ovog tipa bit će i samo uvod u rat, koji će postati neizbježan, a jednom kad prođu njegovi užasi, Francuska će riskirati da doživi najveći poraz, komadanje i dovođenje u vazalski položaj onog, što bude još ostalo od njenog nacionalnog teritorija kao države, koja je tobože nezavisna“, upozorio je tjedan dana prije Minhena još jedan stručnjak generalštaba, koji je igrao ulogu druge Kasandre u francuskoj vojsci. Prevarena i izdana od vlastitih elita4 „Francuska je doživjela prorečenu sudbinu, a njeni radnici i namještenici, koji su podnijeli da im plaće budu smanjene za 50% od prijašnjih plaća, izgubili su po 10-12 kg po osobi od 1940 do 1944 i tada su manje bili podložni „ideološkim kampanjama“.

L’hégémonie idéologique « occidentale » accompagnant ce Drang nach Osten a été secondée par le temps écoulé depuis la Deuxième Guerre mondiale. Avant la Débâcle, « l’opinion française » s’était fait « dindonn[er] par les campagnes “idéologiques” » transformant l’URSS en loup et le Reich en agneau. La grande presse, propriété du capital financier, l’avait persuadée que l’abandon de l’alliée tchécoslovaque lui vaudrait préservation durable de la paix. « Une telle annexion sera et ne peut être qu’une préface à une guerre qui deviendra inévitable, et au bout des horreurs de laquelle la France courra le plus grand risque de connaître la défaite, le démembrement et la vassalisation de ce qui subsistera du territoire national comme État en apparence indépendant », avait averti, deux semaines avant Munich, une autre Cassandre du haut état-major de l’armée [7]. Trompée et trahie par ses élites, « la France » connut le destin prévu mais ses ouvriers et employés, subissant 50 % de baisse des salaires réels et perdant 10-12kg entre 1940 et 1944, se laissèrent moins « dindonn[er] par les campagnes “idéologiques” ».

 

 

Shvatili su ratnu stvarnost sigurno kasnije u odnosu „na dobro upućene krugove“, kad su kroz rastućii broj mjeseci pratili na geografskom atlasu i na mapama kolaboracionističke štampe razvoj „istočnog fronta“. Uvidjeli su da SSSR, koji je od jula 1941 uzalud tražio otvaranje zapadnog fronta, kako bi olakšao vlastito mučeništvo, sam snosi težinu rata. „Entuzijazam“ koji je kod njih izazvala vijest o anglo-američkom iskrcavanju u Sjevernoj Africi (8 novembra 1942) se „ugasio“ idućeg proljeća: „Danas su sve nade upućene Rusiji, čiji uspjesi ispunjavaju radošću cijelo stanovništvo (…) Svaka propaganda Komunističke partije je beskorisna (…) jer je isuviše laka usporedba nerazumljive neaktivnosti jednih i herojskih podviga i akcija drugih, što sve sprema teške dane za one koji su zabrinuti zbog boljševičke opasnosti“, priznavao je jedan izvještaj iz mjeseca aprila 1943 za BCR 8 (Bureau Central de rensegnements et d’Action, Francuskom uredu za informiranje, prim.prev.)

Ils perçurent certes les réalités militaires plus tard que « les milieux bien informés », mais, en nombre croissant au fil des mois, ils suivirent sur les atlas ou les cartes de la presse collaborationniste l’évolution du « front de l’Est ». Ils comprirent que l’URSS, qui réclamait en vain depuis juillet 1941 l’ouverture, à l’Ouest, d’un « second front » allégeant son martyre, portait seule le poids de la guerre. L’« enthousiasme » que suscita en eux la nouvelle du débarquement anglo-américain en Afrique du Nord (8 novembre 1942) était « éteint » au printemps suivant : « Aujourd’hui tous les espoirs sont tournés vers la Russie dont les succès remplissent de joie la population tout entière […] Toute propagande du parti communiste est devenue inutile […] la comparaison trop facile entre l’inaction inexplicable des uns et l’héroïque activité des autres prépare des jours pénibles à ceux qui s’inquiètent du péril bolchevique », trancha un rapport d’avril 1943 destiné au BCRA gaulliste [8].

 

 

Ukoliko je zavesti generacije, koje su čuvale uspomenu na ratni sukob, bilo složen zadatak, njegovo primjenjivanje je danas vrlo lako. Na postupan prirodni nestanak svjedoka i učesnika nadovezalo se propadanje radikalnog radničkog pokreta. Komunistička partija Francuske, „partija streljanih“, naširoko je informirala i to kroz dugo vremena, mnogo šire od vlastitih redova, o stvarnosti tog rata. To je argument koji ona danas nerado načinje i u vlastitoj kući te u vlastitoj štampi, koja je također na putu da nestane, osjećajući se krivom za „staljinističku“ prošlost, koja je bila istovremena s Pokretom Otpora. Dominantna ideologija, oslobodivši se ozbiljne prepreke, ostvarila je vlastitu hegemoniju i na ovom, kao i na ostalim poljima. Akademski krugovi više ne pružaju otpor (štoviše oni se pridružuju) trovanju, koje vrši štampa, ona pisana kao i audivizivna ili pak filmovi9. U međuvremenu priprema i ciljevi 5 juna 1944 nisu osvijetljeni ni filmom „Spasite vojnika Ryana“, a niti dugačkim dokumentarnim filmom „Apokalipsa“.

 

Si duper les générations qui avaient conservé le souvenir du conflit était délicat, l’exercice est aujourd’hui devenu aisé. À la disparition progressive de ses témoins et acteurs s’est ajouté l’effondrement du mouvement ouvrier radical. Le PCF, « parti des fusillés », a longtemps informé largement, bien au-delà de ses rangs, sur les réalités de cette guerre. Ce qui en demeure en traite moins volontiers dans sa presse, elle-même en voie de disparition, voire bat sa coulpe sur le passé « stalinien » contemporain de sa Résistance. L’idéologie dominante, débarrassée d’un sérieux obstacle, a conquis l’hégémonie sur ce terrain comme sur les autres. La sphère académique n’oppose plus rien (voire s’associe) à l’intoxication déchaînée dans la presse écrite et audiovisuelle ou le cinéma [9]. Or, les préparatifs et objectifs du 6 juin 1944 ne sont éclairés ni par le film Il faut sauver le soldat Ryan, ni par le long documentaire Apocalypse.

 

 

Pax Americana u očima ArmandaBérarda u julu 1941

Daleko prije „preokreta“ kod Stljingrda (januar-februar 1943) francuske su elite shvatile američke posljedice vojne situacije „divljeg otpora (…) ruskog vojnika“. To svjedoči izvještaj iz polovine jula 1941 generala Paula Doyena, predsjednika francuske delegacije pri Njemačkoj Komisiji za primirje u Wiesbadenu, a taj je izvještaj ustvari napisao njegov diplomatski suradnik Armand Bérard10:

La Pax Americana, vue par Armand Bérard en juillet 1941

C’est bien avant le « tournant » de Stalingrad (janvier-février 1943) que les élites françaises saisirent les conséquences états-uniennes de la situation militaire née de la « résistance […] farouche du soldat russe ». En témoigne le rapport daté de la mi-juillet 1941 que le général Paul Doyen, président de la délégation française à la Commission allemande d’armistice de Wiesbaden, fit rédiger par son collaborateur diplomatique Armand Bérard [10] :

 

 

  1. Blitzkrieg (munjeviti rat) je mrtav. „Tok operacija“ osporava ono što su predviđali „vođe Trećeg Reicha (koji…) nisu bili predvidjeli tako divljački otpor ruskog vojnika, ni tako strastveni fanatizam stanovništva, niti tako iscrpljujući gerilski rat u pozadini, niti tako ozbiljne gubitke, niti toliko velik prostor pred invazorom, ni tako ozbiljne poteškoće u snabdjevanju i u komunikacijama. Gigantske borbe tenkova i aviona, nužnost, kod nepostojanja vagona sa prikladnim razmakom među kotačima, da se osigura prijevoz po cestama u strašno lošem stanju i to na više stotina kilometara kao i teškoće, koje iz toga proizlaze za njemačku vojsku, utrošak materijala i benzina, koji opasno ugrožava nenadomjestive rezerve goriva i guma. Znamo da je njemački Generalštab predvidio razerve benzina za tri mjeseca. Neophodno je da mu tromjesečna ratna kampanja omogući da savlada sovjetski komunizam, da uspostavi red u Rusiji pod novim režimom, da izloži eksploataciji sva prirodna bogatstva zemlje, a naročito energetska ležišta na Kavkazu. Ne brinući se za ono, što će sutra jesti, Rus pali bazukama vlastitu žetvu, diže u zrak vlastita sela, uništava vlastita prevozna sredstva, sabotira vlastite fabrike“.

 

  1. Le Blitzkrieg était mort. « Le tour pris par les opérations » contredisait le pronostic des « dirigeants [du] IIIème Reich [qui…] n’avaient pas prévu une résistance aussi farouche du soldat russe, un fanatisme aussi passionné de la population, une guérilla aussi épuisante sur les arrières, des pertes aussi sérieuses, un vide aussi complet devant l’envahisseur, des difficultés aussi considérables de ravitaillement et de communications.
    Les batailles gigantesques de tanks et d’avions, la nécessité, en l’absence de wagons à écartement convenable, d’assurer par des routes défoncées des transports de plusieurs centaines de kilomètres entraînent, pour l’Armée allemande, une usure de matériel et une dépense d’essence qui risquent de diminuer dangereusement ses stocks irremplaçables de carburants et de caoutchouc. Nous savons que l’état-major allemand a constitué trois mois de réserves d’essence. II faut qu’une campagne de trois mois lui permette de réduire à merci le communisme soviétique, de rétablir l’ordre en Russie sous un régime nouveau, de remettre en exploitation toutes les richesses naturelles du pays et en particulier les gisements, du Caucase. Cependant, sans souci de sa nourriture de demain, le Russe incendie au lance-flamme ses récoltes, fait sauter ses villages, détruit son matériel roulant, sabote ses exploitations ».

 

 

 

  1. Rizik njemačkog poraza (nadugačko opisan od Bérarda), prisiljavao je gospodare Francuske da postave na šahovsku ploču još jednog zaštitnika „kontinentalnog“ imperijalizma, kojeg su izabrali nakon „Pomirenja“ godine 1920. Taj zaokret će se pokazati kao neizvodiv „sljedećih mjeseci“, neizbježnim prelaskom njemačke hegemonije na američku. Jer će „Sjedinjene Države, koje su već bile pobjednice u ratu 1918 još više to postati u sadašnjem ratnom sukobu. Njihova ekonomska moć, njihova civilizacija, broj njihovih stanovnika, njihov rastući utjecaj na svim kontinentima, slabljenje evropskih država, koje bi se mogle natjecati s njima, dovodi do toga, ma što da se desi, da će svijet morati, u decenijama koje nailaze, biti podložan volji Sjedinjenih Država“11. Bérard je dakle opažao već od srpnja 1941 da će se budući ratni pobjednik, a to će biti sovjeti – koje je Vatikan malo iza toga prepoznao također kao takve12 – iscrpiti u ratnom sukobu u svojstvu „jedinog pobjednika“, u korist „ekonomske moći“, koju će razviti onaj drugi pobjednik u ovom ratu, kao i u onom prijašnjem, putem „periferne strategije“

 

  1. Le risque d’une défaite allemande (longuement détaillé par Bérard) contraignait les maîtres de la France à rallier un autre protecteur que l’impérialisme « continental » choisi depuis la « Réconciliation » des années 1920. Un tel tournant s’avérant impossible « dans les mois à venir », on passerait avec doigté de l’hégémonie allemande à l’états-unienne, inéluctable. Car « déjà les États-Unis sont sortis seuls vainqueurs de la guerre de 1918 : ils en sortiront plus encore du conflit actuel. Leur puissance économique, leur haute civilisation, le chiffre de leur population, leur influence croissante sur tous les continents, l’affaiblissement des États européens qui pouvaient rivaliser avec eux font que, quoi qu’il arrive, le monde devra, dans les prochaines décades, se soumettre à la volonté des États-Unis. [11] » Bérard distinguait donc dès juillet 1941 le futur vainqueur militaire soviétique – que le Vatican identifia clairement peu après [12], que la guerre d’attrition allemande épuiserait, du « seul vainqueur », par sa « puissance économique », qui pratiquerait dans cette guerre comme dans la précédente la « stratégie périphérique ».

 

 

 

 

 

Periferna strategija“ i Pax americana protiv SSSR-a

Sjedinjene Države, koje nikada nisu bile pod stranom okupacijom, niti doživjele ikakva razaranja nakon pokorenja poljoprivrednog juga zemlje (robovlasničkog) industrijskom Sjeveru, upotrebljavale su vlastitu stalnu vojsku za misije koje su bile koliko bezdušne toliko i pogodne, prije (i eventualno počevši od) imperijalističke ere: bilo je to likvidiranje domorodačkog stanovništva, pokoravanje slabih susjeda (latinoamričko „dvorište“) ili su služile za unutarnju represiju. Za imperijalističku ekspanziju, kako je zahtijevao slavitelj imperijalizma Alfred Mahan – trebalo je bez ograničenja razviti mornaricu – a istim su se preporukama još obilnije služili kad se radilo o sljedbenicima mornarice, avijaciji13. Ali skromnost pješadijskih vojnih snaga činila ih je neprikladnim za evropski sukob. Kad su jednom postigli pobjedu preko treće zemlje, koja je poslužila kao snabdjevač „topovskim mesom“(canon fodder) američke oružane snage su se kasnije razvile, ojačale i raširile, kako se to dogodilo od proljeća 1918 po teritoriju, koji je trebalo kontrolirati: krenule su navodno iz pomorskih i avionskih stranih baza, onih u sjevernoj Africi, a tamo su se pridružile u studenom 1942 britanskim snagama14.

 

La « stratégie périphérique » et la Pax Americana contre l’URSS

Les États-Unis, n’ayant jamais souffert d’occupation étrangère ni d’aucune destruction depuis la soumission du Sud agricole (esclavagiste) au Nord industriel, avaient cantonné leur armée permanente à des missions aussi impitoyables qu’aisées, avant (et éventuellement depuis) l’ère impérialiste : liquidation des populations indigènes, soumission de voisins faibles (« l’arrière-cour » latino-américaine) et répression intérieure. Pour l’expansion impériale, la consigne du chantre de l’impérialisme Alfred Mahan —développer indéfiniment la Marine—, s’était enrichie sous ses successeurs des mêmes prescriptions concernant l’aviation [13]. Mais la modestie de leurs forces armées terrestres dictait leur incapacité dans un conflit européen. Victoire une fois acquise par pays interposé, fournisseur de la « chair à canon » (« canon fodder »), des forces états-uniennes tardivement déployées investiraient, comme à partir du printemps 1918, le territoire à contrôler : désormais, ce serait à partir de bases aéronavales étrangères, celles d’Afrique du Nord s’ajoutant depuis novembre 1942 aux britanniques [14].

 

 

 

 

 

Trojni savez (Francuska, Engleska, Rusija) iz 1914 podijelio je vojni angažman, pomaknuvši se na kraju i opteretivši, s obzirom na rusko povlačenje, najviše Francusku. Ovoga puta tu je ulogu morao preuzeti sam Sovjetski Savez, sada u američkom ratu koji, prema tajnoj studiji iz decembra 1942 Komiteta zajedničkog generalštaba (Joint Chiefs of Staffs, JCF) su ovi sebi postavili kao pravilo, da „ignoriraju primjedbe, što se odnose na nacionalni suverenitet“ stranih zemalja. Godine 1942 -1943 JCS :1) o sukobu u toku (i onom prethodnom) je zaključio, da će sljedeći rat imati kao kičmu američko strateško bombardiranje kao jednostavno „sredstvo američke politike, međunarodnu vojnu silu“, koja će imati podređene zadatke“, i 2) povećanje bez kraja i konca i to univerzalno, spiska baza u posljeratnom razdoblju, u koje će biti uračunate kolonije „saveznika“(JCS 570). Ništa neće omogućavati „da podnosimo restrikcije naše sposobnosti postavljanja i operiranja vojnih aviona u i iznad izvjesnih teriotorija pod stranim suverenitetom“, odlučno je određivao general Henry Arnold, zapovijednik avijacije u novembru 194315.

 

L’Entente tripartite (France, Angleterre, Russie) s’était en 1914 partagé le rôle militaire, finalement dévolu, vu le retrait russe, à la France surtout. C’est l’URSS seule qui l’assumerait cette fois dans une guerre états-unienne qui, selon l’étude secrète de décembre 1942 du Comité des chefs d’états-majors interarmées (Joint Chiefs of Staff, JCS), se fixait pour norme d’« ignorer les considérations de souveraineté nationale » des pays étrangers. En 1942-1943, le JCS 1° tira du conflit en cours (et du précédent) la conclusion que la prochaine guerre aurait « pour épine dorsale les bombardiers stratégiques américains » et que, simple « instrument de la politique américaine, une armée internationale » chargée des tâches subalternes (terrestres) « internationaliserait et légitimerait la puissance américaine » ; et 2° dressa l’interminable liste des bases d’après-guerre sillonnant l’univers, colonies des « alliés » comprises (JCS 570) : rien ne pourrait nous conduire à « tolérer des restrictions à notre capacité à faire stationner et opérer l’avion militaire dans et au-dessus de certains territoires sous souveraineté étrangère », trancha le général Henry Arnold, chef d’état-major de l’Air, en novembre 1943 [15].

 

 

 

 

 

Hladni rat“ koji je od SSSRa napravio „sovjetsko čudovište“16, razdijelio je ove izlive o taktici, što je podređivala upotrebu „topovskog mesa“ (momentalnih) saveznika, od ciljeva „američkih strateških bombardiranja“. U maju 1949, kad je potpisan Atlantski pakt (4 travnja) Clarance Canon, predsjednik za Finacije parlamentrnog doma (House Committee on Appropriations) jako je hvalio „teške skupe bombardere, sposobne da ponesu atomsku bombu, koji bi mogli u tri tjedna pretvoriti u prah i pepeo sve sovjetske vojne centre“ i izrazio je radost zbog „doprinosa koji mogu dati naši saveznici“(…) pozivajući mlade ljude nužne za okupaciju neoprijateljskog područja, pošto ono bude demoralizirano i uništeno od naših zračnih napada“ (…) Slijedili smo sličan plan za vrijeme posljednjeg rata“17.

 

La « Guerre froide » transformant l’URSS en « ogre soviétique » [16] débriderait les aveux sur la tactique subordonnant l’usage de la « chair à canon » des alliés (momentanés) aux objectifs des « bombardements stratégiques américains ». En mai 1949, Pacte atlantique signé (le 4 avril), Clarence Cannon, président de la commission des Finances de la Chambre des représentants (House Committee on Appropriations) glorifia les fort coûteux « bombardiers terrestres de grand raid capables de transporter la bombe atomique qui “en trois semaines auraient pulvérisé tous les centres militaires soviétiques” » et se félicita de la « contribution » qu’apporteraient nos « alliés […] en envoyant les jeunes gens nécessaires pour occuper le territoire ennemi après que nous l’aurons démoralisé et anéanti par nos attaques aériennes. […] Nous avons suivi un tel plan pendant la dernière guerre » [17].

 

 

 

 

 

Američki historičari Michael Sherry i Martin Sherwin su to pokazali: SSSR je bio vojno sredstvo pobjede, simultano budući cilj osvajačkih ratova – a ne Reich, službeno predstavljen kao neprijatelje „Ujedinjenijh Nacija“18. Shvaća se zašto je to tako čitanjem historičara Williama Applemana Willimsa, jednog od osnivača (progresističke) američke „revizionističke škole“.Njegova teza o „rusko–američkim odnosima “od 1781 do 1947“ (1952) pokazuje da američki imperijalizam ne podnosi nikakva ograničenja vlastite sfere svjetskog utjecaja te da je „hladni rat“ nastao 1917, a ne 1945-1947, te da je imao ekonomske, a ne ideološke temelje, i da je američka rusofobija potjecala iz imperijalističke epohe19. „(Rusko–američki) savez je kukavički i neformalan (…) i bio se razbio oko prava na prelazak ruskih željeznica kroz južnu Manđuriju“ i kineski Istok „između 1895 i 1912“.

Sovjeti su se drznuli iskoristiti vlastitu Alibabinu špilju, oduzevši američkom kapitalu svoju ogromnu teritoriju (22 miliona kvadratnih kilometara). Eto što je rodilo „kontinuitet između Theodorea Roosevelta i Johna Haya i Franklina Roosevelta, prešavši preko Wilsona, Hugesa i Hoovera, u američkoj politici na dalekom Istoku“20- ali i u Africi i u Evropi, i na drugim privilegiranim poljima “oko podjele svijeta i oko reputacije koju će uživati u svijetu“ i koju Amerikanci neprekidno obnavljaju od 1880-189021.

 

Les historiens états-uniens Michael Sherry et Martin Sherwin l’ont montré : c’est l’URSS, instrument militaire de la victoire, qui était la cible simultanée des futures guerres de conquête —et non le Reich, officiellement désigné comme ennemi « des Nations unies »—. On comprend pourquoi en lisant William Appleman Williams, un des fondateurs de « l’école révisionniste » (progressiste) américaine. Sa thèse sur [18] « les relations américano-russes de 1781 à 1947 » (1952) a démontré que l’impérialisme US ne supportait aucune limitation à sa sphère d’influence mondiale, que la « Guerre froide », née en 1917 et non en 1945-1947, avait des fondements non idéologiques mais économiques, et que la russophobie états-unienne datait de l’ère impérialiste [19]. « L’entente [russo-américaine] lâche et informelle […] s’était rompue sur les droits de passage des chemins de fer [russes] de Mandchourie méridionale et de l’Est chinois entre 1895 et 1912 ». Les Soviets eurent au surplus l’audace d’exploiter eux-mêmes leur caverne d’Ali Baba, soustrayant aux capitaux états-uniens leur immense territoire (22 millions de km2). Voilà ce qui généra « la continuité, de Theodore Roosevelt et John Hay à Franklin Roosevelt en passant par Wilson, Hugues et Hoover, de la politique américaine en Extrême-Orient » [20] mais aussi en Afrique et en Europe, autres champs privilégiés « d’un partage et d’un repartage du monde » [21] états-uniens renouvelés sans répit depuis 1880-1890.

 

 

 

 

 

Washington je pretendiro da izvede tu „podjelu-reputaciju“ isključivo na vlastitu korist , i s tog je razloga Roosevelt stavljao veto u svakoj diskusiji između Staljina i Churchilla, kad se radilo o podjeli „interesnih zona“. Prekid neprijateljstava imao mu je osigurati vojnu podjelu, koja ga ništa ne bi koštala, budući da se njegov veliki ruski suparnik nalazio u zaista žaljenja vrijednom stanju, potpuno razoren od njemačkog napadaja22. U februaru i u martu 1944, milijarder Harriman, ambasador u Moskvi od 1943, pozivajući se u dva izvještaja napisana na osnovu informacija „ruskih“ službi, obraćajući se State Departementu („Neki aspekti sadašnje sovjetske politike“ i „Rusija i istočna Evropa“) tvrdi da se Rusija treba smatrati „osiromašenom ratom i u potrazi za našom ekonomskom pomoći“(…), što treba da bude jednim od naših glavnih pokretača za političko djelovanje u skladu s našom politikom“ te je mislio da ona neće imati snage da proširi svoje granice na Istok, koji će uskoro također postati američki. Sovjetski Savez zadovoljit će se američkim obećanjima da će mu se dati pomoć, a to će omogućiti „izbjegavanje stvaranja utjecajne zone Sovjetskog Saveza u istočnoj Evropi i na Balkanu“23: To su predviđanja iz kojih proizlazi preveliki optimizam, budući da SSSR nije nikada odustao, da sebi osigura izvjesnu zonu utjecaja.

 

Washington prétendait opérer ce « partage-repartage » à son bénéfice exclusif, raison fondamentale pour laquelle Roosevelt mit son veto à toute discussion en temps de guerre avec Staline et Churchill sur la répartition des « zones d’influence ». L’arrêt des armes lui assurerait la victoire militaire à coût nul, vu l’état pitoyable de son grand rival russe, ravagé par l’assaut allemand [22]. En février-mars 1944, le milliardaire Harriman, ambassadeur à Moscou depuis 1943, s’accordait avec deux rapports des services « russes » du Département d’État (« Certains aspects de la politique soviétique actuelle » et « La Russie et l’Europe orientale ») pour penser que l’URSS, « appauvrie par la guerre et à l’affût de notre assistance économique […,] un de nos principaux leviers pour orienter une action politique compatible avec nos principes », n’aurait même pas la force d’empiéter sur l’Est de l’Europe bientôt américaine. Elle se contenterait pour l’après-guerre d’une promesse d’aide états-unienne, ce qui nous permettrait « d’éviter le développement d’une sphère d’influence de l’Union Soviétique sur l’Europe orientale et les Balkans » [23]. Pronostic manifestant un optimisme excessif, l’URSS n’ayant pas renoncé à s’en ménager une.

 

 

 

 

 

Pax Americana s francuske strane zone utjecaja

1.Sinarhijski planovi mira (Planovi mira za zajedničko vladanje)

Ta „financijska“ poluga bila je koliko na Zapadu, toliko i na Istoku „jedno od najefikasnijih oružja kojim smo raspolagali, da bismo utjecali na evropske političke događaje u smjeru u kojem smo željeli“24. (Foreign Relations of the United States 1944, IV, Evropa, str. 951).

Viđenje ovakve Pax americana sinarkičnih (u zajedničkom upravljanju prim. prev) visokih financijskih krugova francuskog imperijalizma, koji su bili jako dobro predstavljeni preko mora – Lemaigre-Dubreuil, vlasnik ulja Lesieur (i naftnih kompanija) kao i predsjednik banke u Indokini Paul Baudouin, te posljednji ministar vanjskih poslova Reynaud i prvi Pétenov ministar itd. – natjeralo ih je da počnu pregovarati aktivnije od drugog tromjesečja 1941 sa finacijskim stručnjakom Robertom Murphy, specijalnim izaslanikom Roosevelta u Sjevernoj Africi. Budući prvi savjetnik vojnog guvernera u američkoj okupacionoj zoni u Njemačkoj i jedan od šefova službe informacija ratnog Office of Strategic Services (OSS) pri Central Inteligence Agency od 1947, Murphy se tom prilikom bio nastanio u Alžiru decembra mjeseca 1940 godine. Taj integralistički katolik pripremao je iskrcavanje Sjedinjenih Država u Sjevernoj Africi, odskočnoj dasci za okupaciju Evrope , koja je imala započeti sa francuskog teritorija, u času u kojem se SSSR pripremao da iskorači iz vlastitih granica iz godine 1940-1941 , kako bi oslobodio okupirane zemlje25. Ti su se tajni pregovori vodili izvan okupirane zone, unutar „imperija“ preko „neutralnih“ hitlerovaca Salazara i Franca, vrlo osjetljivih na američke sirene, na Švicarce i na Šveđane, te su radili preko Vatikana, koji je bio jako zabrinut već 1917-1918 za osiguravanje pristojnog mira za pobijeđeni Reich. Na čekanju do kraja rata, uvrstili su od 1942 planove za „okretanje fronta“ protiv SSSR-a, što je izbilo na javu još prije njemačke kapitulacije26, ali nije dobilo pun značaj sve do 8-9 maja 1945.

 

La Pax Americana dans le tronçon français de la zone d’influence

Les plans de paix synarchiques…

Ce « levier » financier était, tant à l’Ouest qu’à l’Est, « une des armes les plus efficaces à notre disposition pour influer sur les événements politiques européens dans la direction que nous désirons » [24].

En vue de cette Pax Americana, la haute finance synarchique, cœur de l’impérialisme français particulièrement représenté outre-mer —Lemaigre-Dubreuil, chef des huiles Lesieur (et de sociétés pétrolières), le président de la banque d’Indochine Paul Baudouin, dernier ministre des Affaires étrangères de Reynaud et premier de Pétain, etc.—, négocia, plus activement depuis le second semestre 1941, avec le financier Robert Murphy, délégué spécial de Roosevelt en Afrique du Nord. Futur premier conseiller du gouverneur militaire de la zone d’occupation états-unienne en Allemagne et un des chefs des services de renseignements, de l’Office of Strategic Services (OSS) de guerre à la Central Intelligence Agency de 1947, il s’était installé à Alger en décembre 1940. Ce catholique intégriste y préparait le débarquement des États-Unis en Afrique du Nord, tremplin vers l’occupation de l’Europe qui commencerait par le territoire français quand l’URSS s’apprêterait à franchir ses frontières de 1940-1941 pour libérer les pays occupés [25]. Ces pourparlers secrets furent tenus en zone non occupée, dans « l’empire », via les « neutres », des pro-hitlériens Salazar et Franco, sensibles aux sirènes états-uniennes, aux Suisses et aux Suédois, et via le Vatican, aussi soucieux qu’en 1917-1918 d’assurer une paix douce au Reich vaincu. Prolongés jusqu’à la fin de la guerre, ils inclurent dès 1942 des plans de « retournement des fronts », contre l’URSS, qui percèrent avant la capitulation allemande [26] mais n’eurent plein effet qu’après les 8-9 mai 1945.

 

 

 

 

 

Pregovarajući o neposrednim trgovinskim poslovima (u sjevernoj Africi) kao i o onim budućim (poslovima metropole kao i kolonijalnim poslovima nakon Oslobođenja) sa velikim sinarhistima, Washington je računao s njima, kako bi isključio De Gaullea, kojeg su podjednako mrzile obje strane. No nikako to nije bilo zbog toga što je ovaj bio neka vrsta nepodnošljivog vojnog diktatora, kako to govori dugotrajna legenda i jer ga je takvim vidio demokratični Roosevelt. De Gaullea su obje strane mrzile jer je on, makar bio ili se pretpostavlja da je bio reakcionaran, ipak svoju veliku popularnost i svoju veliku snagu dugovao unutarnjem Pokretu Otpora u zemlji (i to prvom redu komunista): i s tog naslova je smetao posvemašnjoj dominaciji Sjedinjenih Država, dok bi jedan „Vichy bez Vichyja“stavio na raspolaganje osramoćene partnere u očima naroda, dakle pokorne „perinde ac cadaver“ (kao da su leš) za američka naređenja. Ta američka formulacija, koja je na kraju bila osuđena na neuspjeh s obzirom na opći odnos snaga, pa i onih francuskih, imala je sukcesivno kao svoje junake, od 1941 do 1943 cagoulards (teroriste fašističkog uvjerenja, prim. prev) iz Vichyja Weyganda, Darlana i zatim još i Girauda, priznate šampione vojne diktature27, a isti su bili baš reprezentativni i po ukusu Washingtona odnosno vrlo pogodni za te strance, pobornike slobode vlastitih kapitala i postavljanja pomorskih i avionskih baza28.

 

Traitant d’affaires économiques immédiates (en Afrique du Nord) et futures (métropolitaines et coloniales pour l’après-Libération) avec les grands synarques, Washington comptait aussi sur eux pour évincer De Gaulle, également haï des deux parties. En aucun cas parce qu’il était une sorte de dictateur militaire insupportable, conformément à une durable légende, au grand démocrate Roosevelt. De Gaulle déplaisait seulement parce que, si réactionnaire qu’il eût été ou fût, il tirait sa popularité et sa force de la Résistance intérieure (surtout communiste) : c’est à ce titre qu’il entraverait la mainmise totale des États-Unis, alors qu’un « Vichy sans Vichy » offrirait des partenaires honnis du peuple, donc aussi dociles perinde ac cadaver aux injonctions états-uniennes qu’ils l’étaient aux ordres allemands. Cette formule US, finalement vouée à l’échec vu le rapport de forces général et français, eut donc pour héros successifs, de 1941 à 1943, les cagoulards vichystes Weygand, Darlan puis Giraud, champions avérés de dictature militaire [27], si représentatifs du goût de Washington pour les étrangers acquis à la liberté de ses capitaux et à l’installation de ses bases aéronavales [28].

 

 

 

 

 

Prestrašeni ishodom bitke za Staljingrad, sami francuski financijeri smjesta su poslali u Rim njima potpuno vjernog Emmanuela Suharda, koji je od 1926 bio već sredstvo za ostvarivanje njihovih planova likvidacije Republike. Taj kardinal-nadbiskup (Reimsa) bio je Cagoul (fašistički terorist), koji je u aprilu 1940 oportunistički likvidirao svog prethodnika Verdiera, te je baš on bio pozvan u Pariz u maju, smjesta nakon njemačke invazije (10 maja): njegovi mandatari i Paul Reynard, suučesnik u puču, koji se spremao, odnosno u državnom udaru Pétain-Laval, poslali su ga u Madrid 15 maja, da bude kod Franca, kako bi započeo pregovore o „Miru“ (kapitulaciji) sa Reichom29. Suhard je dakle bio ponovo zadužen da pripremi, u očekivanju Pax americana pregovore s novim starateljem: morao je zamoliti Pia XII da „Washingtonu“ postavi preko Myrona Taylora, bivšeg predsjednka US Steela, i od ljeta 1939 ličnog predstgavnika Roosevelta „bliskog papi“,sljedeće pitanje:

Ukoliko američke trupe budu morale prodrijeti na francusko tlo, da li se on obavezuje da će američka okupacija biti totalna, kako je to bila njemačka okupacija?“, odnosno da će ova isključivati svaku drugu „stranu okupaciju (sovjetsku)? Washington je odgovorio da Sjedinjene Države neće biti zainteresirane za budući oblik vlade u Francuskoj i da se obavezuju da neće dozvoliti da se komunizam ustoliči u zemlji“30.

Buržoazija, zabilježio je jedan obavještajac BRCA krajem jula 1943 „ne vjerujući više u njemačku pobjedu računa (…) na Ameriku, kako bi izbjegla boljševizam. Nestrpljivo čeka anglo-američko iskrcavanje i svako njegovo kašnjenje čini joj se kao izdaja“. Ovaj je refren bio neprekidno ponavljan sve do operacije „Overlord“(iskrcavanja prim. prev.)31 .

 

On ne s’efforçait pas d’esquiver De Gaulle pour subir les Soviets : épouvantés par l’issue de la bataille de Stalingrad, les mêmes financiers français dépêchèrent aussitôt à Rome leur tout dévoué Emmanuel Suhard, instrument depuis 1926 de leurs plans de liquidation de la République. Le cardinal-archevêque (de Reims) avait été, la Cagoule ayant opportunément en avril 1940 liquidé son prédécesseur Verdier, nommé à Paris en mai juste après l’invasion allemande (du 10 mai) : ses mandants et Paul Reynaud, complice du putsch Pétain-Laval imminent, l’envoyèrent amorcer à Madrid le 15 mai, via Franco, les tractations de « Paix » (capitulation) avec le Reich [29]. Suhard fut donc à nouveau chargé de préparer, en vue de la Pax Americana, les pourparlers avec le nouveau tuteur : il devait demander à Pie XII de poser « à Washington », via Myron Taylor, ancien président de l’US Steel et depuis l’été 1939 « représentant personnel » de Roosevelt « auprès du pape », « la question suivante : “Si les troupes américaines sont amenées à pénétrer en France, le gouvernement de Washington s’engage-t-il à ce que l’occupation américaine soit aussi totale que l’occupation allemande  ?” », à l’exclusion de toute « autre occupation étrangère (soviétique). Washington a répondu que les États-Unis se désintéresseraient de la forme future du gouvernement de la France et qu’ils s’engageaient à ne pas laisser le communisme s’installer dans le pays » [30]. La bourgeoisie, nota un informateur du BCRA fin juillet 1943, « ne croyant plus à la victoire allemande, compte […] sur l’Amérique pour lui éviter le bolchevisme. Elle attend le débarquement anglo-américain avec impatience, tout retard lui apparaissant comme une sorte de trahison ». Ce refrain fut chanté jusqu’à la mise en œuvre de l’opération Overlord [31].

 

 

 

 

 

…protiv nada naroda

Francuskom buržuju koji je (uvijek) smatrao američkog ili britanskog vojnika da je prirodno što mu ovaj stoji na raspolagnju u slučaju boljševičke pobjede“ RG (Renseignement généeraux, Obavijštajna služba Nacionalne policije, prim. prev.) suprotstavljali su od februara 1943 „proletera“ koji je likovao: „strahovanja da će vidjeti svoju Pobjedu poništenu i otetu od međunarodnihih financijskih sila umanjena su padom Staljingrada i općim napredovanjem sovjeta“32 (pismo prefekta Mueluna od 13 veljače 1943). S te strane jed i gnjev protiv vojnog zapovjedanja Anglosaksonaca u ratu protiv sila Osovine još je više porasao izazvan njihovim zračnim ratom protiv civila, zajedno s njima i na one iz „Ujedinjenih nacija“. „Američka strateška bombardiranja“ prekinuta 1942, pogađala su stanovništvo, ali su pošteđivala Konzerne (industrijske komplekse) partnera, a predvodio je IG Farben, kako je u novembru naveo „jedan veoma važan Šveđanin, koji je bio u vrlo bliskim vezama sa (kemijskim gigantom), po povratku sa sluužbenog puta po Njemačkoj“: u Frankfurtu „fabrike nisu pretrpjele ništa“, a u Ludeigshafenu „šteta je neznatna“, a u Leverkusenu „fabrike IG Farbena (…) nisu bombardirane“33.

… Contre les espérances populaires

Au « bourgeois français [qui avait] toujours considéré le soldat américain ou britannique comme devant être naturellement à son service au cas d’une victoire bolchevique », les RG opposaient depuis février 1943 « le prolétariat », qui exultait : « les craintes de voir “sa” victoire escamotée par la haute finance internationale s’estompent avec la chute de Stalingrad et l’avance générale des soviets » [32]. De ce côté, à la rancœur contre l’inaction militaire des Anglo-Saxons contre l’Axe s’ajouta la colère provoquée par leur guerre aérienne contre les civils, ceux des « Nations unies » compris. Les « bombardements stratégiques américains », ininterrompus depuis 1942, frappaient les populations mais épargnaient les Konzerne partenaires, IG Farben en tête comme le rapporta en novembre « un très important industriel suédois en relations étroites avec [le géant chimique], retour d’un voyage d’affaires en Allemagne » : à Francfort, « les usines n’ont pas souffert », à Ludwigshafen, « les dégâts sont insignifiants », à Leverkusen, « les usines de l’IG Farben […] n’ont pas été bombardées » [33].

 

 

 

 

 

Ništa se nije promijenilo do 1944, kada je velik izvještaj iz marta mjeseca o „bombardiranju angloameričke avijacije i reakacije francuskog stanovništva“ optužio učinke tih „zračnih udara za ubilačke i neefikasne“: od 1943 indignacija je rasla tako da je uzdrmala i samu bazu uskoro očekivane američke kontrole tog teritorija. Od septembra 1943 postali su intenzivniji napadi na periferiju Pariza, na koju su „bombe bile bacane kao slučajno, bez preciznog cilja i bez imalo brige da se spase ljudski životi“. A zatim je došao red na Nantes, na Strasburg, na La Bocca, na Annecy, a potom na Toulon, koji je „doveo do vrhunca bijes radnika na Anglosaksonce“: uvijek iste pogibije radnika i malo ili uopće ništa pogođenih industrijskih ciljeva. Operacije su predstavljale uvijek ratnu poštedu u korist Nijemaca, kao da su se Anglosaksonci „bojali da vide kako rat prebrzo završava“. Tako su još uvijek u zrak stršale visoke peći, s razaranjem kojih bi se smjesta paralizirala prerađivačka industrija, jer bi uzmanjkalo sirovina“. Širilo se „vrlo opasno mišljenje/…/ u izvjesnim dijelovima radničkog stanovništva, koji su teško propatili zbog zračnih udara. A to je mišljenje bilo da anglosaksonskim kapitalistima nije krivo što uništavaju trgovačku konkurenciju i, istovremeno, što desetkuju radničku klasu, kako bi je bacili u stanje očajanja i bijede, tako da bi ona poslije rata bila znatno oslabljena u postavljanju socijalnih zahtjeva. Bilo bi uzaludno skrivati da se francusko mnjenje, već od nekog vremena, prilično ohladilo u odnosu na Anglosaksonce“ koji se uvijek povlače kad se radi o „obećanom iskrcavanju“(…) Francuska neizrecivo pati (…) žive snage zemlje se troše i to brzinom, koja se uvečava svakoga dana, a povjerenje u saveznika zadobija padajuću krivulju (…) Poučeni okrutnom zbiljom činjenica najveći dio radnika polaže sve svoje nade u Rusiju, čija je vojska, po njihovom mišljenju, jedina u stanju da u skoroj budućnosti slomi otpor Nijemaca“ 34(Informacija od 15 svibnja 1944).

 

Rien ne changea jusqu’en 1944, où un long rapport de mars sur « les bombardements de l’aviation anglo-américaine et les réactions de la population française » exposa les effets de « ces raids meurtriers et inopérants » : l’indignation enflait tant depuis 1943 qu’elle ébranlait l’assise du contrôle états-unien imminent du territoire. Depuis septembre 1943 s’étaient intensifiées les attaques contre la banlieue de Paris, où les bombes étaient comme « jetées au hasard, sans but précis, et sans le moindre souci d’épargner des vies humaines ». Nantes avait suivi, Strasbourg, La Bocca, Annecy, puis Toulon, qui avait « mis le comble à la colère des ouvriers contre les Anglo-Saxons » : toujours les mêmes morts ouvriers et peu ou pas d’objectifs industriels touchés. Les opérations préservaient toujours l’économie de guerre allemande, comme si les Anglo-Saxons « craignaient de voir finir la guerre trop vite ». Ainsi trônaient intacts les hauts-fourneaux, dont la « destruction paralyserait immédiatement les industries de transformation, qui cesseraient de fonctionner faute de matières premières ». Se répandait « une opinion très dangereuse […] dans certaines parties de la population ouvrière qui a été durement frappée par les raids. C’est que les capitalistes anglo-saxons ne sont pas mécontents d’éliminer des concurrents commerciaux, et en même temps de décimer la classe ouvrière, de la plonger dans un état de détresse et de misère qui lui rendra plus difficile après la guerre la présentation de ses revendications sociales. Il serait vain de dissimuler que l’opinion française est, depuis quelque temps, considérablement refroidie à l’égard des Anglo-Américains », qui reculent toujours devant « le débarquement promis […]. La France souffre indiciblement […] Les forces vives du pays s’épuisent à une cadence qui s’accélère de jour en jour, et la confiance dans les alliés prend une courbe descendante. […] Instruits par la cruelle réalité des faits, la plupart des ouvriers portent désormais tous leurs espoirs vers la Russie, dont l’armée est, à leur avis, la seule qui puisse venir à bout dans un délai prochain de la résistance des Allemands » [34].

 

 

 

 

 

Dakle u atmosferi jeda i bijesa na „saveznike“ koji su bili tako popustljivi prema Reichu, već prije i nakon 1918, došlo je do iskrcavanja 6 juna 1944. Razbješnjenost i sovjetofilia narodnih masa su se zadržale, dajući Komunističkoj partiji Francuske odjek koji je zabrinjavao nastajuću degolističku državu: “Iskrcavanje je oduzelo propagandi KP Francuske dio njezine propagandne snage“, ali „toliko dugo vrijeme, koje su anglo-američke oružane snage upotrijebile da se iskrcaju na francusko tlo, bilo je iskorišteno kako bi se pokazalo, da je jedino ruska vojska bila u stanju da efikasno ratuje protiv nacista. Poginuli te razaranja i bol, koju je bombardiranje izazivalo, poslužili su kao pogodni elementi za propagandu, koja je pretendirala da pokaže kako se Rusi tuku tradicionalnim metodama i ne upliću u to civilno stanovništvo“35. (KP Greneblea)

 

C’est donc dans une atmosphère de rancœur contre ces « alliés » aussi bienveillants pour le Reich qu’avant et après 1918 qu’eut lieu leur débarquement du 6 juin 1944. Colère et soviétophilie populaires persistèrent, donnant au PCF un écho qui inquiétait l’État gaulliste imminent : « le débarquement a enlevé à sa propagande une part de sa force de pénétration », mais « le temps assez long qu’ont mis les armées anglo-américaines à débarquer sur le sol français a été exploité pour démontrer que seule l’armée russe était en mesure de lutter efficacement contre les nazis. Les morts provoquées par les bombardements et les douleurs qu’elles suscitent servent également d’éléments favorables à une propagande qui prétend que les Russes se battent suivant les méthodes traditionnelles et ne s’en prennent point à la population civile » [35].

 

 

 

 

 

Pomanjkanje simpatija koje se pokazalo ispočetka u odnosu na američku zonu utjecaja, održalo se od oslobođenja Pariza sve do kraja rata u Evropi, kako to pokazuju ispitivanja Ifopa poslije oslobođenja Pariza („od 28 augusta do 2 septembra 1944“) i od mjeseca maja 1945 prema nacionalnim izvještajima36. Bio je to kraj rata, u početku sve više, a na kraju brutalno opresivan. Jako je važno podsjetiti se:

-da je nakon bitke u Ardenima (decemar 1944 januar 1945), ustvari jedinog velikog napadaja Anglosaksonaca protiv njemačkih trupa (9.000 poginulih Amerikanaca)37, Vrhovna komanda Wemachta grozničavo pregovarala o predaji „anglosaksonskim vojskama kao i o prebacivanju snaga na Istok“ ;

 

Le déficit de sympathie enregistré dans ce morceau initial de la sphère d’influence états-unienne se maintint entre la Libération de Paris et la fin de la guerre en Europe, comme l’attestent les sondages de l’Ifop d’après-Libération, parisien (« du 28 août au 2 septembre 1944 ») et de mai 1945, national (déjà cité) [36]. Il fut après-guerre, on l’a dit, d’abord progressivement, puis brutalement comblé. Il n’est donc plus grand monde pour rappeler qu’après la bataille des Ardennes (décembre 1944-janvier 1945), seuls combats importants livrés par les Anglo-Saxons contre des troupes allemandes (9 000 morts états-uniens) [37], le haut-commandement de la Wehrmacht négocia fébrilement sa reddition « aux armées anglo-américaines et le report des forces à l’Est » ; 

 

 

 

 

 

- tako da je krajem marta 1945 „26 njemačkih divizija ostalo na zapadnom frontu“ samo u cilju vlastitog evakuiranja „prema Zapadu“ iz sjevernih luka, „nasuprot 170 divizija, koje su se nalazile na istočnom frontu“ i koje su se borile iz petnjih žila sve do 9 maja (dan oslobođenja Praga)38;

-da je američki oslobodilac, koji je zahvaljujući ratu udvostručio svoj nacionalni prihod, izgubio na Pacifičkom frontu i u Evropi 290.000 vojnika od decembra 1941 do augusta 1945; a to je broj jednak broju sovjetskih vojnika, koji su poginuli u posljednjim sedmicama borbe za Berlin i svega 1% od svih poginulih sovjetskih vojnika u „Velikom otađbinskom ratu“, što je oko 30 miliona vojnika od ukupno 50 miliona.

 

- que, fin mars 1945, « 26 divisions allemandes demeuraient sur le front occidental », à seule fin d’évacuation « vers l’Ouest » par les ports du Nord, « contre 170 divisions sur le front de l’Est », qui combattirent farouchement jusqu’au 9 mai (date de la libération de Prague) [38] ;
- que le libérateur états-unien, qui avait doublé à la faveur de la guerre son revenu national, avait sur les fronts du Pacifique et d’Europe perdu 290 000 soldats de décembre 1941 à août 1945 [39] : soit l’effectif soviétique tombé dans les dernières semaines de la chute de Berlin, et 1 % du total des morts soviétiques de la « Grande guerre patriotique », près de 30 millions sur les 50 totaux.

 

 

 

 

 

Od 5 juna 1944 do 9 maja 194539 Washinton je na kraju upotpunio ili gotovo upotpunio cijeli sanitarni kordon, koji su engleski i francuski rivali bili izgradili godine 1919 te uspio pretvoriti u krvoločnu zvijer zemlju koju su evropski narodi najviše voljeli (isto vrijedi i za francuski narod). Legenda o „Velikom ratu“ zaslužuje iste one ispravke kao i ona o isključivom oslobođenju Evrope od strane Amerikanaca40.

 

Du 6 juin 1944 au 9 mai 1945, Washington acheva de mettre en place tout ou presque pour rétablir le « cordon sanitaire » que les rivaux impérialistes anglais et français avaient édifié en 1919 ; et pour transformer en bête noire le pays le plus chéri des peuples d’Europe (français inclus). La légende de la « Guerre froide » mériterait les mêmes correctifs que celle de l’exclusive libération états-unienne de l’Europe [40].

 

 

 

***

 

 

 

1Frédéric Dabi,“1938-1944: Des accord de Munich à la libération de Paris ou l’aube des sondages d0pinion en France, februara 2012, http//www.revuepolitique.fr/1938-1944-laube-des-sondages –dopinion en-france/brojevi izvađeni sa prikaza na str. 5. U cjelosti manje od 100:3 ostali podaci, Engleska; 3 zemlje bez mišljenja.

2Ibidem, str. 4.

3Radiseodotesuludojmedijskojkampanjida su

akizvjesneinternetskenovine, povezane sa SAD-om, izrazilesumnjuupoistovje

ivanjeCIA-esademokracijom.http://www.huffingtonpodt.fr./charles-grandjean/liberté-democratie-armes-desimformatione-massive-ukraine b-5252155.html

4 ANNie Lacroix-Ruiz, Le Vatican, lEurope et le Reich 1915-1944, Paris, Armand Collin (2 édition), passim

5Lynn E. Davis, The Cold War begins /…/ 1941-1945, Pincerton, Pincerton Up 1947; Lloyd Gardner, Spheres of influence /…/1938-1945, Chicago, Ivan R. Dee, 1993, Geoffrey Roberts, Stalin’s Wars: From World War to Cold War,1939-1953. New Hawn&London; Yale University Press, 2006, prevedeno kod Delga, septembra 1914

6 Tel. 1450-1467 Bérarda, Bonn, 18 februara 1952, Europe généralitées 1949- 1955, 22, CED, arhivi Ministarstva unutarnjih pposlova (MAE).

7Zapisaonekoanonimanugeneralštabu, 15 septembra 1938 (modelnotesaGamelin), Br. 579, Historijskiarhivkopnenevojske (SHAT).

8 Moral u regiji Pariza, bilješka primljena 22 aprila 1943, F 1a, 3743, Archive national (Nacionalni arhiv) /AN/.

9Lacroix-Riz, L’histoire contemporaine toujours sous influence, Paris, Delga, Le temps des cerises, 2012.

10 Revendication de paternité, svezak 1 memoara, Un ambasadeur se souvient. Au temps de danger allemand, Paris, Plon 1976, str. 458, vjerojatno s obzirom na njegovo dopisivanje s MAE.

11 Izvještaj 556/EM/S generalu Koelzu, Wiesbaden, 16 jula 1941, W3, 2010 (Laval).

12“ Njemačke“ poteškoće predstavljaju za nas prijetnju, žalio se krajem augusta Tardini, treća po važnosti ličnost u državnom sekretarijatu Vatikana, bojeći se da ne ispadne „tako da će na kraju Staljin biti pozvan da organizira mir s Churchillom i Rooseveltom“, iz razgovora Léona Bérarda, Rim –Sveta Stolica, 4 septembra 1941, Vichy-Evropa, 551, arhivi francuskog Ministarstva vanjskih poslova (MAE).

13 Michael Sherry, Preparation for the next war, American Plans for postwar defense, 1941-1945, New Haven, Yale University Press, 1077, poglavlje 1, str. 39.

14 Francuski i skandinavski primjeri (ovi su nekad bili britansko leno), Lacroix-Riz, “Le Maghreb, allusions et bilance de la cronologie Chauvel”, La Revue d’Histoire Maghrébine, Tunis, februara 2007, str. 39-48. Les Protectorats d’Afrique du Nord entre la France et Washington du débarquement à indipendence1942-1956, Pariz, L’Harmattan, 1988, poglavlje 1 ; « L’entrée de la Scandinavie dans le Pacte atlantique (1943-1949) : une indispensable « révision déchirante¸ », guerres mondiales et conflits contemporaines (gmcc), 5 članaka, 1988-1994, lista, http://www. historiographie.info/cv.html.

15Sherry, Preparation, str. 39-47 (raštrkani citati).

16 Sarkazam američkog ambasadora H. FreemanaMatthewsa, bivšegdirektorazaEvropskeposlove, depeša Dampierre br. 1068, Stockholm, 23 novembra 1948, Europe Généralités 1944-1949, 43 MAE.

17Tél. Bonnet br. 944-1947, Washington, 10 maja 1949, Europe généralités 1944-1944, Alfred a Knopf, New York, 1975; Sherry Michael, Preparation; The rise of 1994, str. 150-151 (150-168).

18 Martin Sherwin, A world destroyed. The atomic bomb and the Grand Alliance, Alfred a Knopf, New York, 1975; Sherry Michael, Preparation. The rise of American Air Power: the creation of Armageddon, New Haven, Yale University Press, 1987; In the shadow of war: the US since the 1930’s, New haven, Yale University Press, 1995.

19 Williams, Ph.D., American Russian Relationes, 1781-1947, New York, Rinehart&Co., 1952, et The Tragedy of American Diplomacy, Dill Publishing C, New York, 1972 („ izdanje).

20 Richard W. Van Alstyne, Recension d’American Russian Relations, The Journal of Asian Studies, tom 12, br. 3, 1953, str. 311.

21Lenjin, L’impérialisme, stade suprême du capitalisme, Essai du vulgarisation, Paris, Le Temps des cerises (Le édition, 1917) str. 172. Podvučeno u tekstu.

22Élémentclédel’analyserevisioniste, dontGardner (Ključni element revizionistike analize kojojGardner), Spheresof influence, essentiel.

23 Tél. 861.01/2320 od Harrimana, Moskva, 13 marta 1944, Foreign Relations of the United States 1944, IV Europe. Str. 551 (novi red)

24 Ibidem.

25  Annie lacroix-Riz, „Politique et intérêt ultra-marins de la synarchie entre Blitzkrieg et Pax Americana 1939-1944“, u Hubert Bonin et al., Les enreprises et loutre-mer français pendat la Seconde Guerre mondiale, Pessac, MSHA, 2010, str. 59-77; „Le Maghreb: allusions et silences de la chronologie Cheval“, La Revue d’Histore Maghrébine, Tunis, februara 2007, str. 39-48.

26 O tome o kapitulaciji Kesserlingove armije u Italiji,operacija Surnise o kojoj je pregovarao u martu i u aprilu 1945 Allen Dulles, šef OSS –Evropa, smjšten u Bernu, sa Karlom Wolffom „šefom ličnog Himmlerovog glavnog štaba“, odgovoran za „pogubljenje 300.000 Jevreja“, što je ranilo Moskvu. Lacroix-Riz, Le Vatican, poglavlje 10, od koga str. 562-563, Industriels et banquiers français sous l’Occupation, Pariz, Armand Colin, 2013, poglavlje 9.

27 Jean-Baptiste Dorsell, L’Abîme 1939-1945, Pariz, Imprimerie nationale, 1982, passim; Lacroix –Riz, „Quand les Américains voulaient gouverner la France“, Le Monde diplomatique, maj 2003, str. 19, Industriels, poglavlje 9.

28David S Schmitz, Thank God, they’re on our side. The US and right wing dictatorship, 1921-1956, Chapel Hill, University of North Carolina Press, 1999.

29Index Suchard Lacroix-Riz, Le shoix de la défaite: les élites françaises dans les années 1930, i De Munich à Vichy. L’assassinat de la 33e République, 1938-1940, Paris, Armand Colin 2010 (2 izdanje) i 2008.

30 Libe /9/14, 5 februara 1943 ( nedavno pregledano), F 1° 3958, AN, Taylor, Vatican, pogl 9-11 i index.

31 Informacija od oktobra, primljena 26 decembra 1943, F 1a 3958, AN, i Industriels, pogl.9.

32 Pismo br. 740 komesara RG prefektu Meluna, 13 februara 1943, F7, 14904, AN.

33 Obavijest 3271, stigla 17 februara 1943, Alžir-London, 278, MAE.

34 Informacija od 15 maja, saopćena 5 i 9 juna 1944, F 1a, 3864 i 3846, AN

35 Informacija od 13 jun, saopćena 20 jula 1944 „ Kp Grenoblea“ F 1a, 3889, AN.

36 M. Dabi, direktor odjela Mišljenja Ifop-a, svjetionika ignorancije koja vlada 2012 o historiji Drugog svjetskog rata, žali rezultat javnog mišljenja iz 1944 „ velika većina (61%) misli da je SSSR nacija koja je najviše doprinijela njemačkom porazu, dok su Sjedinjene Države i Engleska, ipak oslobodioci našeg nacionalnog teritorija /krajem augusta 1944??/ dobili samo 29, 3% i 11,5% takvog mišljenja“, „1938-1944“, str. 4, ja podvukla.

37Jacques Moral, Dictionnaire de la Seconde Guerre mondiale, Pariz, Larousse, 1979, str. 109-114.

38Gabriel Kolko, The Politics of War. The World and the United States Foreign Policy,1943-1945, New York, Random House, 1969, poglavlje 13-14.

39Jedino „vojni gubitci „ Pierre Lagrou, „Les guerres, la mort et le deuil; bilan chiffré de la Seconde Guerre mondiale“, u Stéphane Audin- Rouzeau i dr., dir, La violence de la guerre 1914-1945, Bruxelles, Complexe, 2002, str. 322 (313 -327).

40 Bibliographie, Jacques Pauwels, Le Mythe de la bonne guerre: les USA et la Seconde Guerre mondiale, Bruxelles, Édition Aden, 2012, 2 izdanje, Lacroix-Riz,Aux origines du carcan européeen 1900-1960. La France sous influence allemande et américaine, Paris, Delga-Le temps des cerises, 2014.

 
 
 
 

[1] Frédéric Dabi, « 1938-1944 : Des accords de Munich à la libération de Paris ou l’aube des sondages d’opinion en France », février 2012, chiffres extraits du tableau, p. 5. Total inférieur à 100 : 3 autres données : Angleterre ; 3 pays ; sans avis.

[2] Ibid., p. 4.

[3] Campagne si délirante qu’un journal électronique lié aux États-Unis a le 2 mai 2014 a prôné quelque pudeur sur l’équation CIA=démocratie. Cf. « Deux mots, deux armes de désinformation massive sur l’Ukraine », par Charles Grandjean, The Hunffington Post, 5 mai 2014.

[4] Annie Lacroix-Riz, Le Vatican, l’Europe et le Reich 1914-1944, Paris, Armand Colin, 2010 (2e édition).

[5] Lynn E. Davis, The Cold War begins […] 1941-1945, Princeton, Princeton UP, 1974 ; Lloyd Gardner, Spheres of influence […], 1938-1945, Chicago, Ivan R. Dee, 1993 ; Geoffrey Roberts, Stalin’s Wars : From World War to Cold War, 1939-1953. New Haven & London : Yale University Press, 2006, traduction chez Delga, septembre 2014.

[6] Tél. 1450-1467 de Bérard, Bonn, 18 février 1952, Europe généralités 1949-1955, 22, CED, archives du ministère des Affaires étrangères (MAE).

[7] Note État-major, anonyme, 15 septembre 1938 (modèle et papier des notes Gamelin), N 579, Service historique de l’armée de terre (SHAT).

[8] Moral de la région parisienne, note reçue le 22 avril 1943, F1a, 3743, Archives nationales (AN).

[9] Lacroix-Riz, L’histoire contemporaine toujours sous influence, Paris, Delga-Le temps des cerises, 2012.

[10] Revendication de paternité, t. 1 de ses mémoires, Un ambassadeur se souvient. Au temps du danger allemand, Paris, Plon, 1976, p. 458, vraisemblable, vu sa correspondance du MAE.

[11] Rapport 556/EM/S au général Koeltz, Wiesbaden, 16 juillet 1941, W3, 210 (Laval), AN.

[12] Les difficultés « des Allemands » nous menacent, se lamenta fin août Tardini, troisième personnage de la secrétairerie d’État du Vatican, d’une issue « telle que Staline serait appelé à organiser la paix de concert avec Churchill et Roosevelt », entretien avec Léon Bérard, lettre Bérard, Rome-Saint-Siège, 4 septembre 1941, Vichy-Europe, 551, archives du ministère des Affaires étrangères (MAE).

[13] Michael Sherry, Preparation for the next war, American Plans for postwar defense, 1941-1945, New Haven, Yale University Press, 1977, chap. 1, dont p. 39.

[14] Exemples français et scandinave (naguère fief britannique), Lacroix-Riz, « Le Maghreb : allusions et silences de la chronologie Chauvel », La Revue d’Histoire Maghrébine, Tunis, février 2007, p. 39-48 ; Les Protectorats d’Afrique du Nord entre la France et Washington du débarquement à l’indépendance 1942-1956, Paris, L’Harmattan, 1988, chap. 1 ; « L’entrée de la Scandinavie dans le Pacte atlantique (1943-1949) : une indispensable “révision déchirante” », guerres mondiales et conflits contemporains (gmcc), 5 articles, 1988-1994.

[15] Sherry, Preparation, p. 39-47 (citations éparses).

[16] Sarcasme de l’ambassadeur états-unien H. Freeman Matthews, ancien directeur du bureau des Affaires européennes, dépêche de Dampierre n° 1068, Stockholm, 23 novembre 1948, Europe Généralités 1944-1949, 43, MAE.

[17] Tél. Bonnet n° 944-1947, Washington, 10 mai 1949, Europe généralités 1944-1949, 27, MAE, voir Lacroix-Riz, « L’entrée de la Scandinavie », gmcc, n° 173, 1994, p. 150-151 (150-168).

[18] Martin Sherwin, A world destroyed. The atomic bomb and the Grand Alliance, Alfred a Knopf, New York, 1975 ; Sherry Michael, Preparation ; The rise of American Air Power : the creation of Armageddon, New Haven, Yale University Press, 1987 ; In the shadow of war : the US since the 1930’s, New Haven, Yale University Press, 1995.

[19] Williams, Ph.D., American Russian Relations, 1781-1947, New York, Rinehart & Co., 1952, et The Tragedy of American Diplomacy, Dell Publishing C°, New York, 1972 (2e éd).

[20] Richard W. Van Alstyne, recension d’American Russian Relations, The Journal of Asian Studies, vol. 12, n° 3, 1953, p. 311.

[21] Lénine, L’impérialisme, stade suprême du capitalisme, Essai de vulgarisation, Paris, Le Temps des cerises, 2001 (1e édition, 1917), p. 172. Souligné dans le texte.

[22] Élément clé de l’analyse révisionniste, dont Gardner, Spheres of influence, essentiel.

[23] Tél. 861.01/2320 de Harriman, Moscou, 13 mars 1944, Foreign Relations of the United States 1944, IV, Europe, p 951 (en ligne).

[24] Ibid.

[25] Lacroix-Riz, « Politique et intérêts ultra-marins de la synarchie entre Blitzkrieg et Pax Americana, 1939-1944 », in Hubert Bonin et al., Les entreprises et l’outre-mer français pendant la Seconde Guerre mondiale, Pessac, MSHA, 2010, p. 59-77 ; « Le Maghreb : allusions et silences de la chronologie Chauvel », La Revue d’Histoire Maghrébine, Tunis, février 2007, p. 39-48.

[26] Dont la capitulation de l’armée Kesselring d’Italie, opération Sunrise négociée en mars-avril 1945 par Allen Dulles, chef de l’OSS-Europe en poste à Berne, avec Karl Wolff, « chef de l’état-major personnel de Himmler » responsable de « l’assassinat de 300 000 juifs », qui ulcéra Moscou. Lacroix-Riz, Le Vatican, chap. 10, dont p. 562-563, et Industriels et banquiers français sous l’Occupation, Paris, Armand Colin, 2013, chap. 9.

[27] Jean-Baptiste Duroselle, L’Abîme 1939-1945, Paris, Imprimerie nationale, 1982, passim ; Lacroix-Riz, « Quand les Américains voulaient gouverner la France », Le Monde diplomatique, mai 2003, p. 19 ; Industriels, chap. 9.

[28] David F Schmitz, Thank God, they’re on our side. The US and right wing dictatorships, 1921-1965, Chapel Hill, University of North Carolina Press, 1999.

[29] Index Suhard Lacroix-Riz, Le choix de la défaite : les élites françaises dans les années 1930, et De Munich à Vichy, l’assassinat de la 3e République, 1938-1940, Paris, Armand Colin, 2010 (2e édition) et 2008.

[30] LIBE/9/14, 5 février 1943 (visite récente), F1a, 3784, AN. Taylor, Vatican, chap. 9-11 et index.

[31] Information d’octobre, reçue le 26 décembre 1943, F1a, 3958, AN, et Industriels, chap. 9.

[32] Lettre n° 740 du commissaire des RG au préfet de Melun, 13 février 1943, F7, 14904, AN.

[33] Renseignement 3271, arrivé le 17 février 1943, Alger-Londres, 278, MAE.

[34] Informations du 15 mai, diffusées les 5 et 9 juin 1944, F1a, 3864 et 3846, AN.

[35] Information du 13 juin, diffusée le 20 juillet 1944, « le PC à Grenoble », F1a, 3889, AN.

[36] M. Dabi, directeur du département Opinion de l’Ifop, phare de l’ignorance régnant en 2012 sur l’histoire de la Deuxième Guerre mondiale, déplore le résultat de 1944 : « une très nette majorité (61 %) considèrent que l’URSS est la nation qui a le plus contribué à la défaite allemande alors que les États-Unis et l’Angleterre, pourtant libérateurs du territoire national [fin août 1944 ??], ne recueillent respectivement que 29,3 % et 11,5 % », « 1938-1944 », p. 4, souligné par moi.

[37] Jacques Mordal, Dictionnaire de la Seconde Guerre mondiale, Paris, Larousse, 1979, t. 1, p. 109-114.

[38] Gabriel Kolko, The Politics of War. The World and the United States Foreign Policy, 1943-1945, New York, Random House, 1969, chap. 13-14.

[39] Pertes « militaires uniquement », Pieter Lagrou, « Les guerres, la mort et le deuil : bilan chiffré de la Seconde Guerre mondiale », in Stéphane Audoin-Rouzeau et al., dir., La violence de guerre 1914-1945, Bruxelles, Complexe, 2002, p. 322 (313-327).

[40] Bibliographie, Jacques Pauwels, Le Mythe de la bonne guerre : les USA et la Seconde Guerre mondiale, Bruxelles, Éditions Aden, 2012, 2e édition ; Lacroix-Riz, Aux origines du carcan européen, 1900-1960. La France sous influence allemande et américaine, Paris, Delga-Le temps des cerises, 2014.

 

 

 

 

 

Izvor : http://noviplamen.net/2014/06/08/iskrcavanje-6-juna-1944-od-danasnjeg-mita-dopovijesneistine/