VEF Blog

Titre du blog : Balkanikum
Auteur : Balkanikum
Date de création : 14-08-2008
 
posté le 05-05-2013 à 16:56:11

Michel Collon

 

 


Kolumbija : Potencijal radničkog pokreta

La lutte des classes en Colombie

 

 

Kad se govori o Kolumbiji često se vraća na to pitanje: zašto se čini da je ta zemlja prikovana za građanski rat, koji traje već decenijama? Zašto narodni i demokratski pokret nije uspio da preokrene tok plitičke historije, kao u tolikim drugim latinoameričkim zemljama, bilo to trajno ili ne, putem oružja ili putem izbornih kutija… U Kolumbiji izgleda da je situacija blokirana. Kako bi se shvatila ta blokiranost treba dobro shvatiti konfiguraciju klasnih odnosa u toj zemlji. Ovdje vam predlažemo preambulu našeg dosjea o Kolumbiji.

C’est une question qui revient souvent sur la Colombie : pourquoi ce pays semble-t-il figé dans une guerre civile qui dure depuis plusieurs décennies ? Pourquoi un mouvement populaire et démocratique n’est-il pas parvenu à infléchir le cours de l’histoire politique comme dans tant d’autres pays d’Amérique latine, que ce soit de manière durable ou pas, par les armes ou par les urnes… En Colombie, la situation semble bloquée. Pour comprendre ce blocage, il est important d’avoir un bon aperçu de la configuration des rapports de classes dans ce pays. C’est ce que nous vous proposons ici, en préambule à notre dossier consacré à la Colombie.

 

 

Godine 2010 u cjelokupnom broju stanovnoštva od 46 miliona, u Kolumbiji je bilo 18,5 milijona radnika i fizičkih radnika.  Oni su podijeljeni kako slijedi u ovim različitim sektorima:  9 milijona radnika u tercijarnom sektoru (servisi, banke, trgovina), 4,5 miliona u sektoru manifakturalne indsutrije, a 5 miliona u primarnom sektoru (poljodjelstvo, ribolov, eksploatacija rudnika).

 

En 2010, pour un total de 46 millions d’habitants, la Colombie compte 18,5 millions d’ouvriers et de travailleurs. Ils sont répartis comme suit dans les différents secteurs : 9 millions de travailleurs dans le tertiaire (services, banques, commerces), 4,5 millions dans le secteur industriel-manufacturier et 5 millions dans le secteur primaire (agriculture, pêche, bétail, exploitation minière).

 

 

Važno je znati da u Kolumbiji 57% radnika i fizičkih radnika, to jest 10 milijona osoba rade u prekarnim uslovima podzaposlenosti. Tome treba dodati više od 4 milijona nezaposlenih.

 

Il est important de tenir compte du fait qu’en Colombie, 57% de ces ouvriers et travailleurs, soit 10 millions de personnes, travaillent dans des conditions précaires et de sous-emploi. A ceux-là s’ajoutent les 4 millions de chômeurs.

 

 

Mada predstavljaju polovinu populacije – nasuprot 800.000 osoba prijeklom iz krupne buržoazije  i vlasnika velikih zemljoposjeda – radnička klasa, fizički radnici i narod općenito podnijeli su proces dezartikulacije. Ni njihove organizacije ni njihova borba nije uspjela zaustaviti napad neoliberalizma.  Nije im uspjelo stvoriti projekt nacionalne revolucije, koji bi bio sposoban, pod objektivnim i subjektivnim uslovima, da dođu na vlast.

 

Bien qu’ils représentent la majorité de la population - face à 800.000 personnes issues de la grande bourgeoisie et des propriétaires fonciers - la classe ouvrière, les travailleurs et le peuple en général, ont souffert d’un processus de désarticulation. Leurs organisations et leurs luttes n’ont pas pu freiner les impacts du néolibéralisme. Elles n’ont pas pu construire un projet national révolutionnaire qui soit capable, dans des conditions objectives et subjectives, d’arriver au pouvoir.

 

 

Na primjer od 8 milijona radnika formalnog sektora svega 810 000 je sindikalno organizirano. To jasno objašnjava prekarizaciju rada vezanu za ugovore koji nastoje sniziti cijenu radne snage. Osim toga sistematična ubojstva, represija za vrieme procesa fašistizacije, radno zakonodavstvo i teror doveli su do smanjivanja broja kolektivnih ugovora. Momentalno je od radnog stanovništva sindikalno organizirano svega 120 000 radnika. To je svega 2% od cijele radničke klase. Osim toga tome treba dodati mračnu konstantnu neprestane kriminalizacije sindikata, zakonodavstvo protiv štrajkova i protiv sindikata, koje postoji u društvu Kolombije.

 

Par exemple, sur les 8 millions de travailleurs du secteur formel, seuls 810.000 sont syndiqués. Ca s’explique notamment par la précarisation du travail et d’autres facteurs liés aux contrats qui tendent à réduire les coûts de la main d’œuvre. De plus, les assassinats systématiques, la répression exercée pendant le processus de fascisation, la législation du travail et la terreur ont produit une diminution des conventions collectives. Actuellement, parmi les ouvriers, seuls 124.000 sont syndiqués. Ca représente moins de 2% de la classe ouvrière. On doit encore ajouter à ce sombre constat la criminalisation des syndicats, la législation anti-grève et l’anti-syndicalisme présent dans la société colombienne.

 

 

U tim uslovima nove reformističke i socijaldemokratske tendencije rodile su se u njedrima radničkog i sindikalnog pokreta. One imaju stav da pokret mora podržavati Santosov režim, jer je njegovo predsjednikovanje viđeno kao «demokratski odmor» poslije osmogodišnjeg fašizma pod Alvarom Uribe. Taj pokret karakterizira klijentarizam i sindikalna antidemokratičnost, jer se koriste mjesta u sindikalnom aparatu za lične privilegije uz ograničavanje radničke borbe i borbe radnika na terenu njihovih udruženja. Ustvari, ta nova tendencija sprečava mase da vide alternativni društveni i politički projekt neoliberalnom modelu.

 

Dans ces conditions, de nouvelles tendances réformistes et social-démocrates ont émergé au sein du mouvement ouvrier et syndical. Elles considèrent que le mouvement doit soutenir le régime de Santos car sa présidence est vue comme un « repos démocratique », après huit années de fascisme sous Alvaro Uribe. Ce courant se caractérise par le clientélisme et l’anti-démocratie syndicale en utilisant des postes dans l’appareil syndical comme des privilèges personnels et en limitant la lutte des ouvriers et des travailleurs au terrain strictement corporatif. De fait, ce nouveau courant empêche les masses d’entrevoir un projet politique et sociétal alternatif au modèle néolibéral.

 

 

I za ostali dio naroda u Kolumbiji uslovi života su također vrlo prekarni. Prema GINI-jevom indexu, koji dostiđže 0,6, kolumbijsko je društvo jedno od onih u kojem ima najviše isključenih. 20 milijona Kolumbijaca žive u siromaštvu, a 8 u potpunom neznanju. Njima su najviše pogođeni žene i omladina.

 

Pour le reste du peuple colombien, les conditions sociales sont également précaires. Selon l’indice GINI des inégalités qui frôle les 0.6, la société colombienne est l’une des sociétés les plus excluantes. 20 millions de Colombiens vivent dans la pauvreté et 8 dans l’indigence. Les femmes et les jeunes sont les plus touchés.

 

 

Žene su izložene različitim oblicima nasilja i izopćavanja: seksualna nasilja i ubojstva od strane armije, policije i paramilitarnih formacija; prisilna preseljenja; nezaposlenost, prekarna zaposlenost…

 

Les femmes subissent différentes formes de violence et d’exclusion : violences sexuelles et assassinats de la part de l’armée, la police et les paramilitaires ; déplacements forcés ; chômage, emplois précaires…

 

 

Najvećim dijelom mladi, koji predstavljaju 25% stanovništva, to jest 12 miliona osoba, podnose nezaposlenost, stigmatiziranje, poteškoće u pristupu srednjem i višem obrazovanju.

 

Pour leur part, les jeunes qui représentent près de 25% de la population, soit 12 millions de personnes, subissent chômage, stigmatisation, difficulté d’accès aux études moyennes et supérieures…

 

 

Ostale žrtve: seljaci i urođeničko stnovništvo, koje se sukobljuje ne samo sa veleposjednicima i državom, već i sa imperijalističkim monopolima koji prigrabljuju i prisvajaju zemlju i koriste je kako bi razvijali svoje agroindustrijske, rudarske i energetske megaporojekte.

 

Autres victimes : les paysans et les indigènes qui affrontent non seulement les propriétaires fonciers et l’Etat, mais aussi les monopoles impérialistes qui accaparent l’usufruit en s’appropriant des terres pour développer des mégaprojets agro-industriels miniers et énergétiques.

 

 

Ta je situacija posljednjih godina dovela do povećanja borbenih organizacija, koje okupljaju žene i omladinu, protiv implikacija neoliberalnog modela i protiv procesa fašistizacije. Vodi se borba protiv rodnog nasilja, protiv gladi, za zapošljavanje i za obrazovanje.

 

Cette situation a entraîné ces dernières années un accroissement des organisations de lutte regroupant femmes et jeunes contre les implications du modèle néolibéral et le processus de fascisation. Des luttes contre la violence de genre, la faim, pour l’emploi et l’éducation.

 

 

Poslije tri decenije fašizma i dezartikulacije javljaju se novi politički i društveni oblici, kako bi se stvorio novi nacionalni revolucionarni projekt. Takvi su na primjer Narodni Kongres iCabildo Patriotico por la Independencia, koji je između juna i oktobra 2010 okupio tisuće Kolumbijaca i ova su dva pokreta došli do novih originalnih organizacionih oblika i načina artikulacije na nacionalnom i na regionalnoim nivou i ušli su s drugim sektorima u Koordinaciju organizacija i Socijalnih pokreta Kolumbije.

 

Après trois décennies de fascisation et de désarticulation, de nouvelles formes d’organisations politiques et sociales ont vu le jour pour construire un nouveau projet national révolutionnaire. Par exemple, le Congrès des Peuples et le Cabildo Patriotico por la Independencia, qui entre juillet et octobre 2010 ont convoqué des milliers de Colombiens, ont installé des formes d’organisation et d’articulation originales au niveau national et régional confluant avec d’autres secteurs dans la Coordination des Organisations et Mouvements Sociaux de Colombie.

 

 

Te narodne pokrete karakterizira različitost u mišljenjima i pozicijama. Oni nastoje otvoriti socijalni scenerio particapacija u vrlo složenom procesu, traže načine da prevladaju sektaštvo i hegemoniju. Kako bi se na kraju otvorila mogućnost stvaranja jedinstvenog pokreta sposobnog da se suprotstavi imperijalizmu, da potisne fašizam i da krene naprijed s demokracijom i socijalizmom.

 

Ce sont des expressions populaires caractérisées par une diversité de pensées et de positions. Elles cherchent à ouvrir des scénarios de participation sociale dans un processus complexe, elles cherchent à surmonter le sectarisme et l’hégémonisme. Pour finalement ouvrir des possibilités de constituer un front unique capable de faire face à l’impérialisme, de faire reculer le fascisme et de faire avancer la démocratie populaire et le socialisme.

 

 

Ti se pokreti u svakom slučaju moraju suprotstaviti opasnosti kooptiranja u Santosovu vladu. Potrebno je baš naprotiv zauzeti čvrst stav prema njoj u obrani narodnih interesa.

 

Ces mouvements doivent cependant affronter le danger de cooptation du gouvernement de Santos. Il faut au contraire, face à ce gouvernement, adopter une attitude ferme de défense des intérêts du peuple.

 

 

Klasna borba u posljednjih 30 godina u Kolumbiji

Kroz zadnje tri decenije društvo i klasna borba u Kolumbiji bili su označeni protivurječjem imperijalizma, prvenstveno sjevernoameričkog i  vladajućih klasa s jedne strane, a na drugoj strani bila je nacija odnosno kolumbijski narod. U tom kontekstu reakcionarne su snage razvile proces fašistizacije države i društva namečući velikim dijelovima stanovništva, osim antidemokratičnih političkih struktura, fašističku ideologiju. Proces fašisizacije društva dosegao je svoju vrhušku pod predsjedništvom Alvara Uribe Véleza (2002-2010). Za vrijeme zadnje tri decenije, a naročito pod vladavinom Uribea, zemlja je prošla kroz tešku humanitarnu krizu , koja je rezultirala izmještanjem 4 milijona seljaka u gradove, i tako se stvorila ogromna baza polu-proletarijata.

 

La lutte des classes pendant ces 30 dernières années en Colombie

Pendant les trois dernières décennies, la société et la lutte des classes en Colombie ont été marquées par la contradiction existant entre d’une part l'impérialisme, principalement nord-américain, et les classes dominantes, et d’autre part la nation et le peuple colombien. Dans ce contexte, les forces réactionnaires ont développé un processus de fascisation de l'État et de la société en imposant dans de vastes secteurs de la population, outre des structures politiques antidémocratiques, une idéologie fasciste. Ce processus de fascisation a atteint son sommet sous la présidence de Álvaro Uribe Vélez (2002 - 2010). Pendant ces trois dernières décennies, et principalement sous les gouvernements d’Uribe, le pays a traversé une grave crise humanitaire, résultat du déplacement de 4 millions de paysans vers les villes, créant une base immense de semi-prolétaires.

 

 

Paralelno s fašizacijom bio je nametnut neoliberalni ekonomski model. On je produbio neokolonijalizam i duboko povrijedio nacionalni suverenitet prepuštajući velika bogatstva i proizvodne snage imperijalističkim mega-monopolima i šačici kreolskih monopolističkih grupa, koje su uglavnom skoncentrirane na spekulativne financijske aktivnosti i na aktivnosti u rudarskom i energetskom području.

 

Parallèlement à la fascisation, un modèle économique néolibéral a été imposé. Il a approfondi le néo-colonialisme et sapé profondément la souveraineté nationale en cédant des grandes richesses et des forces de production aux méga-monopoles impérialistes et à une poignée de groupes monopolistiques créoles principalement centrés sur des activités financières spéculatives et des activités minières et énergétiques.

 

 

 

Sa svoje strane narod je kroz tih trideset godina upoznao političko povlačenje, koje je bilo posljedica rata i represije. To je povlačenje karakteriziralo slabljenje narodnih organizacija i revolucionarnih političkih projekata: neki su kapitulirali pred fašizmom ili su se okrenuli reformističkim i socijaldemokratskim politikama.

 

De son côté, le peuple a connu pendant ces trente années un repli politique, suite à la guerre et à la répression. Ce repli a été marqué par un affaiblissement des organisations populaires et des projets politiques révolutionnaires : certains ont capitulé devant le fascisme ou se sont tournés vers des politiques réformistes et sociale-démocrates.

 

 

 

Od 2010 predsjednik Juan Manuel Santos, legitiman predstavnik krupne buržoazije proimperijalistički orijentirane, predložio je neoliberalnu vladu nacionalnog jedinstva, koja slijedi put, koji je otvorio fašizam i ekonomske, društvene i kulturne  transformacije, koje je ovaj izvršio. Internacionalni kontekst ekonomske krize zahtijevao je od krupne buržoazije da ona promijeni strategiju i da stavi Juana Miguela Santosa na mjesto Alvara Uribe Véleza, kako bi se riješile protivurječnosti među vladajućim klasama, koje su začete od ovog zadnjeg, uz favoriziranje produbljenja neoliberalnog ekonomskog modela, pregovore o novim uvjetima neokolonijalne dominacije s demokratima u vladi Sjedinjenih Država, traženje novih  međunarodnih savezništava, nadilazeći relativnu političko-diplomatsku izoliranost iz razdoblja Uribe. Eto zbog čega reakcionarne snage moraju ponovo institucionalizirati odnosno legalizirati «nered» koji je stvorio Uribe. Za velike dijelove krupne buržoazije Uribe više nije neophodan jer je on već izvršio svoju trostruku ulogu: protuustaničku, kako bi pogodio revolucionarni sektor, i to njegov naoružan dio; zatim njegova uloga u jačanju imperijalističkih investicija i na kraju djelovanje na društvenu koheziju. Ali ciljevi se sada razvijaju zajedno sa samim Santosom: demokratski prosperitet: što znači jači ekonomski rast počevši sa energetskim i rudarskim sektorom; zadržavanje orijentacije na poražavanje ustanka; uspostavljanje politike kooptiranja rukovodiolaca narodnih pokreta. A sve to bez demontiranja elemenata fašizacije naslijeđenih i izgrađenih u posljednjih 30 godina.

 

À partir de 2010, le président Juan Manuel Santos, légitime représentant de la grande bourgeoisie pro-impérialiste, a proposé un gouvernement néolibéral d'unité nationale qui poursuit sur la voie ouverte par le fascisme et les transformations économiques, politiques et culturelles opérées par celui-ci. Un contexte international de crise économique a exigé de la grande bourgeoisie qu'elle change de stratégie et mette Juan Manuel Santos à la place de Álvaro Uribe Vélez pour résoudre les contradictions parmi les classes dominantes engendrées par ce dernier, en favorisant l'approfondissement du modèle économique néolibéral, la négociation de nouvelles conditions de domination néocoloniale avec le gouvernement démocrate des États-Unis, la recherche de nouvelles alliances internationales, en surmontant le relatif isolement politico-diplomatique de l'ère Uribe. C’est pourquoi les forces réactionnaires ont besoin de ré-institutionnaliser et de légaliser le “désordre” généré par Uribe. Pour de vastes secteurs de la grande bourgeoisie, Uribe n'est plus nécessaire puisqu'il s'est déjà acquitté de son triple rôle : contre-insurrection pour frapper le secteur révolutionnaire, principalement armé ; investissement impérialiste ; et cohésion sociale. Les objectifs évoluent maintenant avec Santos : prospérité démocratique, c'est-à-dire, une plus forte croissance économique à partir du secteur minier et énergétique ; maintien de l'orientation vers la défaite de l'insurrection ; et mise en œuvre de la cooptation des dirigeants et des mouvements populaires. Le tout, sans démonter les éléments de fascisation hérités des 30 dernières années.

 

 

Zadatak je radničkog pokreta, radnika i naroda općenito, da utvrdi prostore za artikuliranje i stvaranje jedinstva za borbu protiv fašizma i imperijalizma u korist narodne demokracije. 

 

La tâche du mouvement ouvrier, des travailleurs et du peuple colombien en général est de consolider les espaces d’articulation et d’unité pour lutter contre le fascisme et l’impérialisme au profit de la démocratie populaire.

 

 

Izvor : http://noviplamen.net/2013/05/02/kolumbija-potencijal-radnickog-pokreta/