VEF Blog

Titre du blog : Balkanikum
Auteur : Balkanikum
Date de création : 14-08-2008
 
posté le 04-04-2013 à 13:49:01

Alain Garrigou*

 

 

Oštro skretanje udesno

Ce qu'ils appelent droitisation

 

 

 

 

* Alain Garrigou profesor je političkih znanosti na sveučilištu Paris-Ouest Nanterre-La Défense. S Richardom Brousseom koautor je knjige Manuel anti-sondages. La démocratie n’est pas à vendre!, La Ville brûle, Montreuil-sous-Bois, 2011.

 

 

 

Rast stranaka ekstremne desnice diljem Europe najupadljiviji je simptom političkog pomaka udesno. Manje očigledno, ali možda dalekosežnije, svjedočimo i pomicanju opće političke kulture udesno, kako u obliku javne problematizacije “problema imigracije” i “islamizacije” tako i po medijskim kategorijama kojima se pristupa pitanju socijalne države

 

Teme kao što su “štićenici države”, imigracija i porezni egzil potiču sve više reakcija u vidu želje za ponovnim uspostavljanjem reda, slavljenja autoriteta, opravdavanja nejednakosti. Izgleda da se udesno pomiče cijeli politički spektar, od ljevice do desnice, netko s veseljem, prilagođavajući se, s ustručavanjem ili bez njega, rezignirano ili s grižnjom savjesti, s osjećajem kajanja ili bez njega. Kada je Nicolas Sarkozy 2007. izabran, dijagnoza pomaka udesno još je ponekad ublažavana idejom o otpornosti “humanističkih vrijednosti”.[1] Danas se takve ocjene eventualno još mogu temeljiti na uvođenju društvenih reformi poput ozakonjenja braka za sve. Pa ipak, u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj domeni stvar je jasna. Preostaje jedino izmjeriti širinu i brzinu pomicanja udesno. No umjesto ponavljanja već gotovih objašnjenja, valjalo bi bolje upoznati taj fenomen.

 

«ASSISTANAT », immigration, exil fiscal suscitent de plus en plus de réactions de retour à l’ordre, de célébration de l’autorité, de justification des inégalités. De la droite à la gauche de l’échiquier politique, le diagnostic de la droitisation semble faire l’unanimité, que ce soit pour s’en réjouir, pour s’y adapter avec ou sans complexes, pour s’en accommoder avec résignation ou mauvaise conscience, ou pour s’en navrer. En 2007, lors de l’élection de M. Nicolas Sarkozy, le diagnostic était parfois tempéré par la résistance des «valeurs humanistes (1) ».
Aujourd’hui, il le serait par l’approbation de réformes sociétales comme le «mariage pour tous ». Il n’empêche : dans les domaines économique, social et politique, la chose serait claire. Ne resterait plus qu’à en mesurer l’ampleur et la vitesse. Or, mieux vaudrait comprendre la droitisation que répéter des explications toutes faites.



Kao i prije pet godina, ponovno se priča o “nepovjerenju” Francuza. Pod tim pojmom se s jedne strane obnavlja stara ideja krize predstavničke demokracije, prema kojoj izabrani loše zastupaju interese građana, a s druge strane ideja rasta “populizma”, odnosno koncept koji izjednačuje i podjednako osuđuje ekstremnu desnicu i ljevicu. Prva ideja oživljava temu antiparlamentarizma staru više od stoljeća i objašnjenje za uspjeh Nacionalne fronte (FN) vidi u biračkoj apstinenciji posljednjih dvadeset godina. Druga ideja, ponavljajući zastarjelu kritiku totalitarizma, oživljava retoriku “ni ni”, koja kao centristički “treći put” po tko zna koji put isplovljava na površinu, još od 1930-ih u uvjerenju da može pronaći prihvatljivo mjesto između jednako neprihvatljivih ekstrema.

 

On reparle de la « défiance » des Français, comme il y a cinq ans, en associant à ce vocable tantôt la vieille idée d’une crise de la démocratie représentative, selon laquelle les élus représenteraient mal les citoyens, tantôt celle de la montée du « populisme », une vision accusatoire mettant les extrémismes de droite et de gauche sur un même pied. La première idée réactive les thèmes de l’antiparlementarisme d’il y a plus d’un siècle et les explications de la progression du Front national et de l’abstention électorale d’il y a vingt ans. La deuxième, en relayant la critique obsolète du totalitarisme, ressuscite la rhétorique du « nini », énième résurgence de la « troisième voie » centriste censée se frayer depuis les années 1930 un chemin entre les extrêmes.



Iznenađujuće monotoni i podjednako skromni rezultati analize ovog fenomena možda proizlaze iz činjenice da rijetko tko nastoji saznati o čemu je zapravo riječ. Za jedne, pomak udesno zapravo znači pomak javnog mnijenja prema ekstremnoj desnici, odnosno, u prijevodu, njegovu radikalizaciju. Za druge, on bi značio pomak udesno cjelokupnog spektra na kojemu se političke stranke pozicioniraju, uključujući i one socijalističke. No iz toga je moguće izvući dva suprotna zaključka. U prvom bi se slučaju radilo o usmjeravanju prema agresivno artikuliranim temama koje ističe ekstremna desnica, prije svega ksenofobiji i rasizmu, dok bi u drugom slučaju taj fenomen predstavljao svojevrsni opći dogovor, odnosno vrstu liberalnog konsenzusa o “kraju ideologija”. Postoje međutim indikacije za obje interpretacijske tendencije. S jedne strane tu su normalizacija FN-a i njegovo jačanje na izborima te uključivanje ostalih stranaka u polemike oko pitanja koja postavlja ekstremna desnica: nedostatak sigurnosti, muslimanska prijetnja, porezne zapljene, zloupotreba socijalne pomoći, prvenstvo po nacionalnom ključu. Druga se tendencija očituje u sporazumu vladajućih stranaka po pitanjima tržišta, slobodne razmjene, politike spram privatnih poduzeća i rezanja javnih troškova.

 

La surprenante unanimité et la pauvreté des diagnostics viennent peut-être de ce qu’on ne se soucie guère de savoir de quoi l’on parle. Pour les uns, la droitisation exprime le glissement des opinions vers l’extrême droite, traduction d’une radicalisation.
Pour d’autres, ce serait un mouvement vers la droite des prises de positions politiques, socialistes compris.
On peut en arriver ainsi à des conclusions inverses. Avec, dans le premier cas, la focalisation sur les thèmes d’extrême droite, en particulier xénophobes ou racistes, exprimée avec agressivité. Et, dans un second cas, un accord assez large, une sorte de consensus libéral ou de « fin des idéologies ». Or les indices de ces deux tendances coexistent. D’une part, le renforcement électoral et la normalisation du Front national, la concurrence entre diverses formations politiques sur les thèmes de ce parti – insécurité, menace islamique, confiscation fiscale, abus de prestations sociales, préférence nationale.
D’autre part, un consensus des partis de gouvernement sur le marché, le libreéchange, l’entreprise privée et la réduction des dépenses publiques.



Tumačenje pomaka udesno kao radikalizacije cjelokupnog političkog spektra plijeni više pažnje: gromoglasnije je i više uznemiruje. Globalizacija, dužnička kriza, nagli porast nezaposlenosti, jačanje zemalja u razvoju, bogaćenje bogatih, siromašenje srednjih klasa i produbljivanje bijede siromašnih, samo su neki od primjera vrtoglavog inventara dubokih promjena, čije učinke na političku scenu nije moguće izbjeći. Tjeskoba je dodatno pojačana sjećanjem na krizu 1930-ih godina koja je potresla dvadeseto stoljeće i začela političke katastrofe fašizama i svjetskog rata.

 

La droitisation conçue comme une radicalisation politique retient davantage l’attention : plus tonitruante, plus dérangeante.
Des changements aussi profonds que la mondialisation, la crise de la dette, l’explosion du chômage, le renforcement des pays émergents, l’enrichissement des riches, la paupérisation des classes moyennes et la clochardisation des pauvres, pour ne prendre que quelques éléments d’un inventaire à donner le tournis, ont forcément des effets politiques.
L’angoisse est accrue par le souvenir de la crise des années 1930, qui a bouleversé le XXe siècle et engendré les catastrophes politiques que furent les fascismes et la guerre.



Popularnost stranaka ekstremne desnice u Francuskoj, Belgiji, Mađarskoj i Nizozemskoj nedavno je izazvala uzbunu. No njihov se put do vlasti sada čini sporijim i težim, budući da zapravo rijetko dospijevaju u vladu (osim ako se ne radi o nekom rubnom položaju, poput onoga koji zauzima stranka pokojnoga Jörga Haidera u Austriji) ili su na vlasti samo u institucijama lokalne uprave (poput belgijske stranke Vlaams Blok). Druge političke pokrete karakterizira želja za vršenjem pritiska nad institucionalnim političkim organizacijama, poput Tea Partyja prema Republikanskoj stranci u Sjedinjenim Američkim Državama. U njihovoj pozadini stoji prijetnja narušavanja socijalnog statusa jednom dijelu stanovništva, poglavito bijelom, ponekad skromnom i osjetljivijem na prijetnju koja dolazi odozdo, odnosno na prijetnju siromašnijih i stranaca, nego na bogaćenje bogatih – osjetljivih na “rasu”, ali ne i na klasu. To ipak nije pomoglo kandidatu republikanca, koji je davao obećanja ekstremnoj desnici, da pobijedi na izborima. Dapače, smatra se kako je upravo taj potez odigrao ključnu ulogu u njegovu porazu.

 

Il y a peu, on s’alarmait des scores des partis d’extrême droite en France, en Belgique, en Hongrie ou aux Pays-Bas. Mais leur montée en puissance apparaît désormais plus lente ou moins ample, alors qu’ils sont rarement parvenus au pouvoir (si ce n’est dans une position marginale comme le parti du défunt Jörg Haider en Autriche), ou seulement dans des institutions locales (comme le Vlaams Blok en Belgique). D’autres mouvements se sont signalés qui, tel le Tea Party aux Etats-Unis, visent à faire pression sur les formations politiques institutionnelles, le Parti républicain dans le cas d’espèce.
Avec, à l’arrière-plan, la hantise du déclassement social d’une population plutôt blanche, parfois modeste, plus sensible à la menace venue d’en bas, celle des plus pauvres, des étrangers, qu’à l’enrichissement des riches – sensible à la « race » mais pas à la classe. Cela n’a pas permis au candidat républicain, qui avait donné des gages à son extrême droite, de gagner. On a même suggéré que cet ancrage avait joué un rôle dans sa défaite.



Ako je 2007. pomak udesno Sarkozyju donio glasove ekstremne desnice, ista ga je strategija pet godina kasnije spriječila da bude ponovno izabran. Unatoč porazu, čini se kako je Sarkozyjeva stranka Savez za narodni pokret (UMP) sve uvjerenija u nužnost radikalizacije. Stavovi njezinih aktivista danas se približavaju onima članova FN-a u pitanjima imigracije i sigurnosti te ovaj put, suprotno mišljenju stranačkih vođa, i u ekonomskim i financijskim pitanjima, pitanjima protekcionizma i eura.

 

Si, en 2007, l’inflexion à droite du discours de M. Sarkozy avait favorisé le report sur son nom des suffrages d’extrême droite, la même stratégie ne lui a pas permis d’être réélu cinq ans plus tard. Toutefois, la défaite ayant été plus courte que prévu, l’Union pour un mouvement populaire (UMP) semble s’être convaincue de la nécessité de se radicaliser. Ses militants apparaissent désormais très proches de ceux du Front national sur les thèmes de l’immigration et de la sécurité, mais largement aussi, et, cette fois, contre l’avis de leurs dirigeants, sur les questions économiques et financières du protectionnisme et de l’euro.



Čini se da radikalizacija poprima zabrinjavajuće razmjere. Najmanje su tri ankete potvrdile porast ekstremno desničarskih stavova u siječnju 2013. Jedna od njih pokazala je da bi čak 87 posto Francuza voljelo “pravog vođu na vlasti u Francuskoj koji bi ponovno uspostavio red” (Le Monde, 25. siječnja 2013.). Ova izjava u skladu je sa sve češćim otvoreno nasilnim govorom protiv imigranata, delinkvenata, “štićenika države”, činovnika i slično. Paranoidni stil, o kojemu je govorio Richard Hofstadter, udružen s “teorijama zavjere” u mržnji prema poreznom sustavu, birokraciji, intelektualcima i, iznad svega, strancima, očito nailazi na odjek i izvan SAD-a.[2] Malo-pomalo, većina se u anketama izjašnjava za smrtnu kaznu, za ekonomski liberalizam nasuprot državi, za povećanje radnog vremena i slično.

 

Il faut croire que la question de la radicalisation revêt un caractère d’urgence pour que pas moins de trois sondages soient venus attester la montée des valeurs d’extrême droite en janvier 2013. L’un d’eux a même soutenu que 87 % des Français désiraient un «vrai chef en France afin de remettre de l’ordre » (Le Monde, 25 janvier 2013). Cette formulation aux échos de bruits de bottes donne une consistance à des discours violents plus fréquents et déjà décomplexés contre les immigrés, les délinquants, les « assistés », les fonctionnaires, etc. Le style paranoïaque dont parlait Richard Hofstadter, joignant la mentalité conspirationniste à la haine de la fiscalité, de la bureaucratie, des intellectuels et surtout des étrangers, ne fait pas seulement des émules aux Etats-Unis (2). Pêle-mêle, des majorités sondagières se dessinent ou s’accroissent en faveur de la peine de mort, de la libre entreprise contre l’Etat, de l’augmentation de la durée du travail, etc.



No postoji veza između ove dvije konceptualizacije pomaka udesno. Ne samo da pomak težišta političke rasprave udesno automatski cijelu raspravu usmjerava prema ekstremnoj desnici, nego i stranačke borbe nužno vode prema nadmetanju u potrazi za međusobnim razlikovanjem. Političari prakticiraju stilsku figuru litote za izražavanje ekstremističkih misli, pozivajući se, poput Jean-Françoisa Copéa, predsjednika UMP-a i pristalice “nesuzdržane desnice”, na “roditelje učenika koji su traumatizirani jer je jednom od njihovih sinova na izlazu iz škole banda mladića, koja se predstavlja kao iranska brigada za promicanje vrline, istrgnula užinu iz ruku”, ili na “protubjelački rasizam koji se razvija u četvrtima naših gradova”, ili na “ilegalne imigrante, danas jedine koji se mogu okoristiti sustavom koji za njih u potpunosti skrbi”, ili pak na “direktore poduzeća, obrtnike i trgovce (…) terorizirane idejom porezne kontrole ili, još gore, susretom s inspektorom rada”.[3] Govor pomiče granice. Prostor politički zamislivog širi se s prostorom politički izgovorivog.

 

Un lien existe entre les deux conceptions de la droitisation. Ce n’est point que l’axe médian du débat politique déplacé vers la droite repousse mécaniquement celle-ci vers l’extrême droite, mais les luttes partisanes conduisent forcément à une surenchère dans la recherche des différences. Les politiques pratiquent l’art de la litote pour exprimer des pensées limites en évoquant, comme M. Jean-François Copé, président de l’UMP et adepte d’une «droite décomplexée», «ces parents d’élèves traumatisés parce qu’un de leurs fils, qui prenait son goûter à la sortie du collège, s’est fait arracher sa nourriture des mains par une bande de jeunes qui se prenaient pour une brigade iranienne de promotion de la vertu »; ou « un “racisme anti-Blancs” [qui] se développe dans les quartiers de nos villes »; ou « les sans-papiers [qui] sont désormais les seuls à pouvoir bénéficierd’un système 100 % pris en charge » ; ou encore « les chefs d’entreprise, les artisans et commerçants (…) terrorisés à l’idée d’un contrôle fiscal, ou pis, d’une rencontre avec un inspecteur du travail » (3). Les discours déplacent les frontières. L’espace du politiquement pensable s’élargit avec celui du politiquement dicible.



Teorije zavjere, koje svakodnevno prenose moćni mediji, poput televizijskog kanala Fox News, naglašenije su u SAD-u nego u Europi. Za europska su društva puritanska opravdanja bogaćenja manje uvjerljiva, te se više zanimaju za stvarne beneficije socijalne države, što reakcije ograničava na pitanja “stranaca”, “lijenih” i “štićenika” koji zloupotrebljavaju njezinu potporu.

 

Relayée quotidiennement par des médias aussi puissants que la chaîne Fox News, la dimension conspirationniste est plus prononcée aux Etats-Unis qu’en Europe. Dans les sociétés européennes, on est moins convaincu par la légitimation puritaine de l’enrichissement et davantage intéressé aux bénéfices bien réels de l’Etat social, ce qui en limite la critique aux abus commis par les « étrangers », les «paresseux», les «assistés».



Stoga se pomak udesno na Starom kontinentu odvija diskretnije. Kada nekoliko novina, koje se zasigurno oko toga nisu dogovorile, u istom tjednu izda članke o masonima – “Masoni koji vladaju našom zemljom” (Le Nouvel Observateur, 3. siječnja 2013.), “Hollande i njegovi masoni” (Le Point, 7. siječnja 2013.) – one time stvaraju atmosferu zavjere.[4] A kada je potrebno promijeniti fokus, naslovi kao “Naši islamski neprijatelji” stoje iznad slika glava nekolicine terorističkih vođa (Le Point, 24. siječnja 2013.), podsjećajući na tipične antisemitske portrete iz jednog drugog vremena.

 

La droitisation prend donc des voies plus discrètes sur le Vieux Continent. Quand des magazines dont on peut supposer qu’ils ne se sont pas concertés titrent la même semaine sur les francs maçons – « Ces francs-maçons qui nous gouvernent » (Le Nouvel Observateur, 3 janvier 2013); «Hollande et ses francs maçons» (Le Point, 7 janvier 2013) –, ils entretiennent une vision complotiste feutrée (4). Et comme il faut changer de sujet, « Nos ennemis islamistes » couronnent les têtes pati bulaires de quelques chefs terroristes (Le Point, 24 janvier 2013), rappelant les portraits types des expositions antisémites d’un autre temps.



Novinski magnati tvrde da te senzacionalističke naslovnice više nisu motivirane komercijalnim ciljevima. Ako je to istina, izražavaju li one nove svjetonazore novinarstva na koje je utjecala kriza i koje s brojnim čitateljima dijeli strah od narušavanja socijalnog statusa? Ispada da se osnovne kritičke kvalitete intelektualnog rada svode na razotkrivanje “tajni” i “zavjera”. No gdje je ta kritička vrlina kada se počinju nizati intrigantna pitanja o kojima imamo samo oskudne informacije, koja nitko ne preispituje, a još manje se zbog njih uznemirava?

 

Ces couvertures à sensation ne sont plus motivées par des objectifs commerciaux, assurent les patrons de presse. Si tel est le cas, exprimeraient-elles alors les nouvelles visions d’une profession journalistique touchée par la crise et traduisant une peur du déclassement partagée par nombre de lecteurs ? Les qualités critiques élémentaires du travail intellectuel semblent se résumer au dévoilement des « secrets » et des «complots».
Mais où est la vertu critique quand les questions les plus racoleuses et les moins généreuses s’alignent sans que nul n’y prenne plus garde – et encore moins ne s’en alarme?



Sve postaje jasno u trenutku kada provoditelji anketa (Ipsos – Le Monde, 25. siječnja 2013.) angažiraju plaćene ispitanike za koje znaju da su desničarski orijentirani da “poprave uzorak”, te im postavljaju pitanja o “protubjelačkom rasizmu” (koji se time sugerira kao relevantan društveni problem) ili o “pokušaju integracije” (koja se svodi isključivo na pitanje voljnosti onih koje bi trebalo “integrirati”). A onda im nude opcije koje su jednako pristrane kao i sam pojam “povjerenja” koji se pripisuje “većini”, nasuprot “razboritom oprezu” čiji su nositelji “drugi” (ali tko su ti drugi?). Naposljetku im postavljaju pitanje “osjećaju li se jednako kod kuće kao i prije” (“kod kuće u Francuskoj”, ali prije čega?). Kada imamo ankete koje naizgled dobroćudno sugeriraju da je “autoritet možda vrijednost koju se u Francuskoj prečesto kritizira”, postavlja se pitanje kako je moguće da su stručnjaci napravili tako kobnu metodološku grešku da pođu od pitanja koja očito potiču bezuvjetno slaganje s predloženim odgovorom?

 

Il n'y aurait plus rien à dire non plus quand des sondeurs (Ipsos - Le Monde, 25 janvier 2013) sollicitent des volontaires dont ils savent qu’ils sont plutôt classés à droite, et redressent l’échantillon en rémunérant d’autres sondés. Cela afin de leur poser des questions sur le «racisme anti-Blancs » (qui existerait donc), ou sur l’«effort d’intégration» des immigrés en France (forcément une question d’« effort »). Et de leur offrir des alternatives aussi biaisées que la «confiance» que certains accordent à « la plupart des gens », par opposition au surcroît de «prudence» que devraient susciter les «autres» (qui sont les autres ?). Puis enfin de leur proposer de dire si l’on «se sent ou pas chez soi comme avant » (« chez soi » en France, mais avant quoi ?). Quant à ces coups de sonde qui benoîtement suggèrent que peut-être « l’autorité est une valeur trop souvent critiquée en France », comment des professionnels ont-ils pu commettre cette faute de méthode flagrante consistant à déclencher l’effet d’acquiescement ?



Nadalje, medijski nam se serviraju ideje, nastale miješanjem neoliberalne vulgate i jednog grubog “zdravog razuma”, koje veličaju egoizam i tako pridonose pomaku udesno u načinu razmišljanja. Kako onda očekivati od građana da povjeruju da politički vođe zastupaju javni interes? Bilo bi u najmanju ruku neobično od političara očekivati altruizam u situaciji u kojoj bi oni bili jedini koji bi ga svojim ponašanjem trebali pokazivati. Dugo propagirani koncept “svatko za sebe” još je jači kada poprimi oblik općenarodne nepovjerljivosti, kada postaje sklonost “običnih ljudi” koji se “ne daju lako prevariti”.[5] I ne možemo reći da je taj instinkt nužno pogrešan.

 

Le bal des idées reçues mêlant une vulgate néolibérale et un grossier bon sens contribue à la droitisation des esprits quand il magnifie l’égoïsme. Comment peut-on attendre ensuite des citoyens qu’ils croient que les dirigeants politiques servent l’intérêt général ? Il serait pour le moins aberrant d’attendre des politiques un comportement altruiste qu’ils seraient bien les seuls à démontrer. Diffusée à longueur de temps dans l’espace public, la prédication du chacun pour soi est d’autant plus puissante qu’elle prend appui sur une forme de méfiance populaire, cette disposition des gens modestes à qui «on ne la fait pas» (5). On ne leur donnera pas forcément tort.



Ovaj tip općeg cinizma uvijek prati onaj javni diskurs u pozadini kojega stoje sukobi oko položaja, glasova, novca ili nafte. Medijski ideolozi, manje konzervativni i tradicionalni no što misle da jesu, tako promiču fašizaciju. Ona je zasad ograničena na sferu mišljenja, i to samo zato što logika “svatko za sebe” po definiciji isključuje masovnu mobilizaciju. No zar bi nas to trebalo umiriti?

 

Ce cynisme généralisé est en tout cas le viatique le plus ordinaire de ces discours publics derrière lesquels se cacherait toujours la dispute des places, des suffrages, de l’argent ou du pétrole. Moins conservateurs et traditionalistes qu’ils le croient, les idéologues médiatiques encouragent une fascisation pour le moment cantonnée aux esprits, car le principe du chacun pour soi interdit par définition toute mobilisation des masses. Cela doit il nous rassurer ?





[1]Priklanjanje desnici trebalo bi biti “pogrešna interpretacija” jer jačanje želje za uspostavom reda tobože ne povlači za sobom “uzmak humanističkih vrijednosti” (Etienne Schweisguth, “Le trompe-l’œil de la droitisation”, Revue française de science politique, vol. 75, broj 3-4, Pariz, 2007.).

[2]Richard Hofstadter, Le style paranoïaque. Théories du complot et droite radicale en Amérique, Bourrin, Pariz, 2012.

[3]Jean-François Copé, Manfeste pour une droite décomplexée, Fayard, Pariz, 2012.

[4]Libération.fr (28. veljače 2012.) izdvojio je pet naslovnica časopisa L’Express i Point između 2009. i 2012. te četiri naslovnice Le Nouvel Observateura posvećene masonima. Direktor posljednjeg, Lauren Joffrin, zaboravljajući što je jednom izjavio – “To na kraju ionako svima dosadi” – opravdao se 5. siječnja 2013. na radiju France Inter: “Nemalo ih je u vladi. I utjecajni su.”

[5]Richard Hoggart, La Culture du pauvre, Minuit, Pariz, 1970.

 

NOTES :
(1) La droitisation aurait été un «trompe-l’oeil» parce que la montée des valeurs d’ordre n’entraîne « pas de recul des valeurs humanistes » (Etienne Schweisguth, «Le trompe-l’oeil de la droitisation», Revue française de science politique, vol. 57, no 3-4, Paris, 2007).
(2) Richard Hofstadter, Le Style paranoïaque. Théories du complot et droite radicale en Amérique, Bourin Editeur, Paris, 2012. Le Monde diplomatique a publié les «bonnes feuilles » de cet ouvrage dans son numéro de septembre 2012 sous le titre « Le style
paranoïaque en politique ».
(3) Jean-François Copé, Manifeste pour une droite décomplexée, Fayard, Paris, 2012.
(4) Libération.fr (28 février 2012) recensait entre 2009 et 2012 cinq couvertures de L’Express et du Point consacrées aux francs-maçons, quatre pour Le Nouvel Observateur. Oubliant sans doute ce qu’il avait déclaré auparavant – « cela finit par lasser tout
le monde» –, le directeur de ce dernier, Laurent Joffrin, se justifiait le 5 janvier 2013 sur France Inter : « Il y en a pas mal au gouvernement. Et puis, ils ont une influence. »
(5) Richard Hoggart, La Culture du pauvre, Editions de Minuit, Paris, 1970.


 

 

Izvor : http://lemondediplomatique.hr/alain-garrigou-ostro-skretanje-udesno/