VEF Blog

Titre du blog : Balkanikum
Auteur : Balkanikum
Date de création : 14-08-2008
 
posté le 15-01-2013 à 15:20:39


Alain De Benoist, francuski filozof, osnivač „Nove Desnice“  te „Grupe za razvoj i istraživanje europske civilizacije“. Kritičar liberalizma, slobodnog tržišta i egalitarizma. U ovom tekstu osvjetljuje totalitarnu komponentu liberalnih sustava, upozorava na zametke totalitarizma u sastavnicama suvremenog društva, te na liberalnu isključivost. Upozorava da se liberalizam nije spreman suočiti s vlastitim dogmatizmom tj. da nije spreman suočiti se s time da liberalne norme ne moraju uvijek biti ispravne.

 

 

O srodstvu totalitarizma i građanskih demokracija

 

 

 

Osvjetljavanje srodstva totalitarnih i građanskih demokracija ima značajnu posljedicu: ono pokazuje da demokratski liberalni poredci po naravi nikako nisu otporni na totalitarizam. Što god o njima govorili njihovi predstavnici, oni su jednako u ugrozi da skliznu u totalitarizam - na način na koji je 1789. završila u 1793. godini. Jednim dijelom demokracije uvijek mogu koristiti antidemokratska sredstva: tijekom Drugog svjetskog rata, kako bi dokrajčile carski Japan i nacističku Njemačku, liberalne demokracije nisu dvojile oko promišljenog i masivnog pokolja civilnog stanovništva(Dresden, Hirošima, Nagasaki). S druge strane, ako se njihovi oblici očito razlikuju od oblika totalitarnih režima, njihov prvotni povod se, kao što smo upravo vidjeli, u osnovi ne razlikuje.

 

La mise en lumière de la parenté du totalitarisme et des démocraties bourgeoises a une conséquence importante. Elle démontre que les régimes démocratiques libéraux ne sont par nature nullement immunisés contre le totalitarisme. Quoi qu'en disent leurs représentants, ils sont aussi menacés d'y glisser, à la façon dont 1789 a abouti à 1793. D'une part, les démocraties peuvent toujours user de moyens antidémocratiques: durant la dernière guerre, les démocraties libérales, pour venir à bout du japon impérial et de l'Allemagne nazie, n'ont pas reculé devant des massacres délibérés et massifs de populations civiles (Dresde, Hiroshima, Nagasaki). D'autre part si leurs formes diffèrent de toute évidence de celles des régimes totalitaires, leur inspiration originelle, on vient de le voir, ne s'en distingue pas fondamentalement.

 

 

Kad se jednom prepozna moderna dimenzija totalitarizma, nije zabranjeno pomisliti da postoji i totalitarna dimenzija modernosti. Ako s druge strane pak priznamo da se totalitarizam očituje prije svega u svom cilju, a ne metodama upotrijebljenim da bi se do cilja došlo, razumljivo je da on isto tako može poprimiti i oblike bitno različite od onih koje smo upoznali. Ta je mogućnost utoliko razumljivija što se totalitarni režimi, u mjeri u kojoj oni teže homogenosti, tj. pretvaranju svijeta u identičnost,  odlično uklapaju u modernu koncepciju slobode za koju su Adorno i Horkheimer pokazali da uvijek daje prednosti Istosti (Freiheit zum Immergleichen). Valja se, dakle, zapitati u kojoj su mjeri krajnja sredstva represije("teror") neodvojiva od tog cilja.

 

Une fois reconnue la dimension moderne du totalitarisme, il n'est donc pas interdit de penser qu'il y a aussi une dimension totalitaire de la modernité. Si l'on admet par ailleurs que le totalitarisme se caractérise avant tout par sa visée, et non par les méthodes employées pour y parvenir, on comprend du même coup qu'il pourrait prendre également des formes très différentes de celles qu'on a connues. Cette éventualité est d'autant plus concevable que les régimes totalitaires, dans la mesure où ils visent à l'homogène, c'est-à-dire à la réduction du monde à l'identique, s'inscrivent parfaitement dans cette conception spécifiquement moderne de la liberté dont Adorno et Horkheimer ont montré qu'elle consiste à toujours préférer le Même (Freiheit zum Immergleichen). Il faut alors se demander dans quelle mesure des moyens extrêmes de répression (la « terreur ») sont indissociables de cette visée.

 

 

Sokrat je govorio da nitko ne čini zlo namjerno. Totalitarnim režimima nisu nužno upravljali ljudi koji su voljeli činiti zlo i ubijali iz zadovoljstva, već ljudi koji su mislili da je to najjednostavniji način da se stigne do cilja. Da su im na raspolaganju bila neka druga, manje represivna sredstva, nije isključeno da njima ne bi pribjegli. Motren u svojoj biti, totalitarizam ne podrazumijeva automatsko pribjegavanje ovom ili nekom drugom sredstvu. Ništa ne isključuje da se i bezbolnim metodama mogu postići isti učinci.

 

Socrate disait que personne ne fait le mal volontairement. Les régimes totalitaires n'ont pas forcément été dirigés par des hommes qui aimaient faire le mal et massacraient pour le plaisir, mais par des hommes qui pensaient que c'était là le moyen le plus simple de parvenir à leurs fins. Si d'autres moyens, moins extrêmes, avaient été à leur disposition, rien ne dit qu'ils n'auraient pas choisi d'y avoir recours. Pris dans son essence, le totalitarisme n'implique pas automatiquement de recourir à tel moyen plutôt qu'à un autre. Rien n'exclut que l'on puisse par des moyens indolores parvenir aux mêmes fins.

 

 

Pad totalitarnih sustava u XX. stoljeću ne udaljava nas od aveti totalitarizma. Prije nas poziva da se upitamo o novim oblicima koje totalitarizam u budućnosti može poprimiti. Poznato nam je glasovito poglavlje iz Tocquevillove knjige O demokraciji u Americi: "Mislim da način tlačenja koji prijeti demokratskim narodima, ne sliči onom koji smo poznavali u svijetu prošlosti; naši suvremenici ne mogu stvoriti njegovu sliku prema svojim sjećanjima. I ja sâm uzalud nastojim pronaći izraz koji bi točno povratio moju ideju o tome i ponovno je uokvirio. Nekadašnje riječi despotizam i tiranija, tomu ne odgovaraju".

 

La chute des systèmes totalitaires du XXe siècle n'éloigne pas le spectre du totalitarisme. Elle invite plutôt à s'interroger sur les formes nouvelles que celui-ci pourrait revêtir dans l'avenir.

On connaît ce célèbre passage du livre de Tocqueville, De la démocratie en Amérique - « Je pense que le mode d'oppression qui menace les peuples démocratiques ne ressemble à rien de ce que nous connûmes dans les univers du passé; nos contemporains ne peuvent en retrouver l'image en recourant à leurs souvenirs. Moi-même je cherche en vain l'expression qui rendrait exactement l'idée que je m'en fais et qui la renfermerait. Les mots anciens de despotisme et de tyrannie ne conviennent pas pour cela ».

 

 

Tocqueville u tom tekstu nije mislio na sustav potlačenosti zasnovan na nasilju, već prije na novi oblik ropstva, gdje je čovjek "nježno" lišen svoje humanosti, i to uz vlastiti pristanak. Nije to nova tema, te nije slučajno da je Rasprava o dobrovoljnom ropstvu Etiennea de La Boetieja privukla toliku pozornost Claudea Leforta ili Marcela Gaucheta. U 1984. legendarni George Orwell očitovao se u promišljanju društva u koje dolazi Big Brother, ne samo kako bi natjerao na posluh, već kako bi natjerao da ga vole i oni koje je sveo na status roba.

 

Tocqueville, dans ce texte, ne pensait pas à un système d'oppression fondé sur la violence, mais plutôt à une nouvelle forme de servitude, où l'homme se trouverait privé en douceur, voire avec son propre assentiment de son humanité. Le thème n'est pas nouveau, et ce n'est pas un hasard si Le discours de la servitude volontaire d'Etienne de La Boétie a tant retenu l'attention d'un Claude Lefort ou d'un Marcel Gauchet. Dans 1984, le génie de George Orwell a été d'imaginer une société dans laquelle Big Brother parvient, non seulement à se faire obéir, mais à se faire aimer de ceux qu'il a réduits à l'état d'esclaves.

 

 

Mnogi su autori zaključili da se dokidanje razlika među ljudima i idejama, mišljenjima i senzibilitetima, u korist homogenog unitarističkog modela društva, može jednako tako postići uvjeravanjem i uvjetovanjem, baš kao i grubim nasiljem. Često su se i sami, pozivajući se na predosjećajna upozorenja Torcquevillea, trudili potražiti zametak novog totalitarizma u nekim sastavnicama suvremenih društava: bitno prometejska narav znanstvenog djelovanja, autonomnost tehnike ("sve što može biti učinjeno tehnički, bit će učinjeno praktično"), povećanje industrijske koncentracije, stvaranje monopola, uniformizacija običaja i sve više konformistička usmjerenost misli, društvena anomija koja proizlazi iz paradoksalne povezanosti individualizma i anonimnosti mase, povećanje "kulturne samovolje" koja uvjetuje socijalizaciju pojedinaca putem medija.

 

Nombreux sont les auteurs qui ont constaté que la suppression de la diversité des hommes et des idées, des opinions et des sensibilités, son éradication au profit d'un modèle unitaire homogène, peuvent aussi bien s'obtenir par la persuasion et le conditionnement que par la violence brutale. Se référant eux-mêmes fréquemment aux avertissements prémonitoires de Tocqueville, ils se sont employés à rechercher les germes d'un totalitarisme nouveau dans certains traits des sociétés contemporaines :

1.      nature intrinsèquement prométhéenne de l'activité scientifique,

2.      autonomisation de la technique (« tout ce qui peut être fait techniquement le sera pratiquement »),

3.      accélération de la concentration industrielle et constitution de monopoles,

4.      uniformisation des moeurs et orientation de plus en plus conformiste des pensées,

5.      anomie sociale résultant de la conjonction paradoxale de l'individualisme et de l'anonymat de masse,

6.      extension de l'" arbitraire culturel » conditionnant la socialisation des individus par le biais des médias.

 

 

Liberalne demokracije brane, naravno, ljudska prava, ali taj stav je dvosmislen, jer borba u ime ljudskih prava znači nastavak poistovjećivanja s čovječanstvom - što pak nosi rizik da se iz čovječanstva isključe svi oni koji bi osporavali utemeljenost tog usmjerenja ili borbe. Na osnovi ljudskih prava, liberalna društva s mnogih stajališta zapravo javno priznaju samo svoj prividni pluralizam. Ne vjeruju ozbiljno u "politeizam vrijednosti" kao sastavni dio svakog pravog demokratskog života, i sebi umišljaju da jedino razum kao "cjelina svakog čovjeka" može dati zajedničke odgovore na sva politička i moralna pitanja. Liberalna društva pozivaju se na ideologiju prava, ne vodeći računa o činjenici da probitci, konačni ciljevi, težnje, i ljudska poimanja "dobrog života" nisu samo različiti, već i neizmjerljivi. Vjeruju da je racionalnim putem moguće stići do suglasja o pravnim ili ustavnim normama, što ih primorava na odbacivanje svega što čini rascjep u tom suglasju. Poput jučerašnjih totalitarizama, liberalna društva nisu sklona prihvatiti činjenicu da njihove norme ne trebaju uvijek biti ispravne. Nastoje se nametnuti kao jedini univerzalno mogući sustav u ime ideologije koja, iako se proziva "humanističkom", otvara put svim zlouporabama, predstavljajući tako svaku "očiglednost" koja se mora nametnuti svima.

 

Les démocraties libérales défendent certes les droits de l'homme, mais cette posture est elle-même équivoque, puisque combattre au nom des droits de l'homme, c'est encore s'identifier à l'humanité avec le risque d'en exclure tous ceux qui contesteraient le bien-fondé de cette référence ou de cette lutte. Sur la base des droits de l'homme, les sociétés libérales ne professent en fait à bien des égards, qu'un pluralisme de façade. Elles ne croient pas sérieusement au « polythéisme des valeurs » constitutif de toute véritable vie démocratique, car elles s'imaginent que la raison « une et entière en chacun » peut donner des réponses univoques aux questions politiques et morales. Elles se réclament de l'idéologie des droits, mais elles pensent que ceux-ci peuvent être fondés sans tenir compte du fait que les intérêts, les finalités, les aspirations et les conceptions humaines de la « vie bonne » sont non seulement diverses, mais incommensurables. Elles croient quil est possible de parvenir, par des voies rationnelles, à un consensus sur les normes juridiques ou constitutionnelles, ce qui les oblige à exclure tout ce qui fait dissidence par rapport à ce consensus.

Pas plus que les totalitarismes d'hier, elles ne sont donc disposées à accepter que leurs normes ne fassent pas nécessairement autorité. Elles aussi tendent à s'imposer comme le seul système universellement possible, au nom d'une idéologie qui, fût-elle « humaniste », ouvre la voie à tous les abus dès lors qu'elle est présentée comme une « évidence » censée s'imposer à chacun.

 

 

Trgovina, tehnika i komunikacija danas drugim metodama potvrđuju ono što su jučer potvrđivale država, ideologija i vojna sila: zakonitost potpune dominacije svijetom. Vidimo tu i fantaziju o nekoj razvidnosti i potpunom usavršavanju društva. Liberalno društvo čovjeka i dalje svodi na objekt opredmećujući društvene odnose, pretvarajući građane-potrošače u robove trgovine, dajući vrijednost kriterijima trgovinske korisnosti. Gospodarska sfera preuzima političku sferu prikazujući se kao posljednja istina u međuljudskim odnosima. Postupno dolazi do "privatizacije" javne sfere, kojoj prijeti isti učinak kao i prigodom postupne "nacionalizacije" privatne sfere u totalitarnim sustavima.

 

Le marché, la technique et la communication affirment aujourd'hui, avec d'autres méthodes, ce que les Etats, les idéologies et les armées affirmaient hier : la légitimité de la domination complète du monde. Le fantasme de transparence et de maîtrise totale à l'oeuvre dans les systèmes totalitaires est lui aussi toujours là. La société libérale continue à réduire l'homme à l'état d'objet en réifiant les rapports sociaux, entransformant les citoyens consommateurs en esclaves de la marchandise, en ramenant toute valeur aux critères de l'utilité marchande. L'économique a repris aujourd'hui la prétention du politique à détenir la vérité ultime sur les affaires humaines. Il en résulte une « privatisation » progressive de l’espace public qui menace d'aboutir au même résultat que la « nationalisation » progressive de l’espace privé par les systèmes totalitaires.

 

 

Pierre Rosanvallon je nakon Louisa Dumonta dobro pokazao koje mjesto, paradoksalno, zauzima Marxovo mišljenje u povijesti individualizma."S tog gledišta, piše, utopija komunističkog društva u obilju, koja nastoji osigurati puni procvat pojedinca dobro se poklapa s liberalnim shvaćanjem". Otad nije apsurdno uspoređivati nagone jedne znanstvene ili racionalne vlade, koja je svojstvena totalitarnom režimu, s drugim oblicima vladajuće racionalnosti, "posebice na industrijskom planu, tj. ideja sustavne, znanstvene organizacije rada, ili planifikacije, tj. stavovi koji su vrlo razvijeni u zemljama liberalne vlasti"."Kada se život uvjetuje stegovnim rješenjima i oblicima podčinjenosti, piše Jean-Marie Vincent, predstavlja isključivo materijal za radnu snagu; on vrijedi samo onoliko koliko može doprinijeti kapitalu. Postoji, naravno, kvalitativni skok između škrtarenja devaloriziranih radnih snaga nasuprot sustavnog uništavanja milijuna ljudi, no u oba slučaja ljudski život služi kao hrana društvenim mašinerijama“. Zaključujemo također da u liberalnim društvima normalizacija nije nestala, već je samo promijenila oblik.

 

Pierre Rosanvallon, après Louis Dumont a bien montré combien la pensée de Marx prend place paradoxalement dans l'histoire de l'individualisme. « De ce point de vue, écrit-il, l'utopie d'une société communiste d'abondance qui vise à assurer le plein épanouissement de l'individu s'inscrit bien dans la vision libérale ». Il n'est dès lors pas absurde de comparer la volonté de gouvernement scientifique ou rationnel affichée par les régimes totalitaires à d'autres formes de rationalité gouvernementale, « en particulier sur le plan industriel, par exemple l'idée de l'organisation systématique, scientifique du travail ou de la planification, qui a été largement développée dans les pays à gouvernement libéral ». « Quand la vie conditionnée par des dispositifs disciplinaires et des formes d'assujettissement écrit Jean-Marie Vincent se présente essentiellement comme un matériau pour faire de la force de travail, elle ne vaut que ce qu'elle peut rapporter au capital. Il y a, certes, un saut qualitatif entre la mise au rebut de forces de travail dévalorisées et l'anéantissement systématique de millions d'hommes, mais dans un cas comme dans l'autre la vie humaine sert d'aliment à des machineries sociales ». On constate aussi que, dans les sociétés libérales, la normalisation n'a pas disparu, mais changé de forme.

 

 

Cenzura nametnuta trgovinom zamijenila je političku cenzuru. Disidente se više ne deportira i ne ubija, već marginalizira i drži po strani, ili ih se ušutkava. Publicitet je zamijenio promidžbu, a konformizam dobiva oblik jednoumlja."Izjednačavanje uvjeta", glede čega se Tocqueville bojao da ne izazove novi despotizam, mehanički rađa standardizaciju ukusa, osjećaja i ponašanja. Običaji uniformiranog načina potrošnje, stvaraju nove društvene odnose. Pomalo nestaju osebujni načini života. Ponavlja se skretanje svih političkih stranaka k političkom centru, što vodi do uspostave režima samo jedne stranke. Postojeći stranački ustroj više ne predstavlja nastojanja koja bi bila suprotstavljena po krajnjim ciljevima, već se samo razlikuju u metodama koje valja koristiti kako bi se proširile iste vrijednosti i postigao isti cilj.

 

La censure par le marché a remplacé la censure politique. Les dissidents ne sont plus déportés ni fusillés, mais marginalisés, maintenus à l'écart ou réduits au silence. La publicité a relayé la propagande, et le conformisme prend la forme de la pensée unique. L'« égalisation des conditions », dont Tocqueville craignait qu'elle ne fasse surgir un nouveau despotisme, engendre mécaniquement la standardisation des goûts, des sentiments et des moeurs. Les habitudes de consommation façonnent de manière de plus en plus uniforme les comportements sociaux. Les modes de vie singuliers disparaissent peu à peu. Et le recentrage des partis politiques aboutit dans les faits à recréer un régime de parti unique, dont les formations existantes ne représentent plus guère que des tendances qui s'opposent sur les finalités, mais seulement sur les moyens à mettre en oeuvre pour diffuser les mêmes valeurs et parvenir aux mêmes buts.

 

 

Cilj se pak nije promijenio:uvijek je riječ o svođenju razlika na Istost. "Totalitarni svijet tehnološke racionalnosti posljednje je utjelovljenje ideje razuma", tvrdio je već Herbert Marcuse. U svojoj posljednjoj knjizi Ernst Nolte ne ustručava se označiti obrise "totalitarnog liberalizma". Rasprava prema kojoj bi dakle liberalizam trebao biti apsolutna suprotnost totalitarizmu, može se osporiti. Konačno, kao što kaže Augusto Del Noce, pad komunističkog sustava dokazuje samo da je liberalni Zapad bio sposobniji za ostvarenje komunističkog ideala. Svršetkom komunizma, liberalizam je izgubio svog najboljeg "zagovornika". Liberalizam danas nastoji kapitalizirati sjećanjem na totalitarne režime kako bi se sam predstavio kao jedini dostojan, tj. jedini mogući sustav, i kako bi na taj način izvukao korist iz suprotnosti, tj. kada se njemu spočitavaju njegovi vlastiti nedostaci.

 

La visée, elle, n'a pas changé : il s'agit toujours de réduire la diversité au Même. « L'univers totalitaire de la rationalité technologique est la dernière incarnation en date de l'idée de raison », affirmait déjà Herbert Marcuse. Ernst Nolte, dans son dernier livre, n'hésite pas à cerner les contours d'un « libéralisme totalitaire ». Le discours selon lequel le libéralisme constituerait le contraire absolu du totalitarisme peut donc être révoqué en doute. A la limite, comme le dit Augusto Del Noce, l'échec du système communiste administre seulement la preuve que l'Occident libéral était plus capable que lui de réaliser son idéal. Avec la fin du communisme, le libéralisme a perdu son meilleur faire-valoir. Il cherche aujourd'hui à capitaliser sur le souvenir des régimes totalitaires en se présentant comme le seul système respectable, voire comme le seul possible, pour continuer à bénéficier d'un repoussoir quand on lui oppose ses propres tares.

 

 

Ipak, ako je pad sovjetskog sustava neprijeporno značio pobjedu kapitalizma, treba još dokazati u kojoj je mjeri to i pobjeda demokracije. U prošlosti se antifašizam koristio za dokazivanje legitimiteta komunizma, a antikomunizam za dokazivanje legitimiteta nacizma. Danas se ta kritika i pozivanje na totalitarizam instrumentalizira, kako bi se prihvatio liberalizam i svaka trgovačka štetnost. Taj proces, koji je uzrok očaja kod mnogih pojedinaca i naroda, koji vide izbor samo između liberalizma i užasa, nije prihvatljiviji. Kao što ni pozitivne strane nekog totalitarnog poretka ne smiju opravdavati njegove zločine, niti zločini nekog totalitarnog režima smiju opravdavati zločine nekog drugog totalitarnog režima. Niti nas sjećanje na totalitarne sustave smije navoditi da u današnjem društvu prihvaćamo ono što je u tom društvu najdestruktivnije i neljudsko. Ne smijemo prihvatiti nepravednu sudbinu pod izlikom da bismo mogli trpjeti i goru sudbinu. Politički sustavi moraju se suditi prema onome što jesu, a ne u usporedbi s drugim sustavima, čije bi pogreške navodno ublažavale greške prvog sustava. Svaka usporedba prestaje biti valjana kad postaje izgovorom. Svaka društvena patologija mora se proučavati zasebno.

 

Pourtant si la chute du système soviétique a incontestablement représenté une victoire du capitalisme, il reste à démontrer qu'elle a correspondu aussi à une victoire de la démocratie. Dans le passé, on avait utilisé l'antifascisme pour légitimer le communisme et l'anticommunisme pour légitimer le nazisme. Aujourd'hui, c'est la critique ou l'évocation du totalitarisme qu'on instrumentalise pour faire accepter le libéralisme ou les dégâts du marché. Ce procédé, cause de désespoir pour nombre d'individus et de peuples qui n'aperçoivent plus d'alternative entre le libéralisme ou l'horreur, n'est pas plus acceptable. Pas plus que les acquis positifs d'un régime totalitaire ne sauraient justifier ses crimes, ou que les crimes d'un régime totalitaire ne sauraient justifier ceux d'un autre, le souvenir des systèmes totalitaires ne saurait faire accepter la société actuelle dans ce qu'elle a de plus destructeur et de plus déshumanisant. On n'a pas le droit d'accepter un sort injuste sous le prétexte qu'on pourrait en subir un pire. Les systèmes politiques doivent être jugés pour ce qu'ils sont non par comparaison avec d'autres, dont les défauts atténueraient les leurs. Toute comparaison cesse d'être valide quand elle devient une excuse : chaque pathologie sociale doit être étudiée séparément.

 

 

Iz:  Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu XX. Stoljeća; poglavlje 22., izdavač Hasanbegović, prevedeno na hrvatski, svakako preporučujemo.

 

Izvor : http://euroazijskahrvatska.mojblog.hr/p-alain-de-benoist--o-srodstvu-totalitarizma-i-gradanskih-demokracija-1998/231744.html