VEF Blog

Titre du blog : Balkanikum
Auteur : Balkanikum
Date de création : 14-08-2008
 
posté le 10-01-2013 à 16:42:42


 

EU nije projekat mira

Une historienne éclaire l’absurdité du Prix Nobel de la paix attribué à l’UE

 

 

 

”Annie Lacroix- Riz, historičarka,  je profesor emeritus suvremene hostorije na Paris VII – St Denis Diderot. Autorica je mnogobrojnih djela, a posebno se bavila nastankom i kumstvima Evropske Zajednice (osobito je važno djelo: Evropska integracija Francuske: tutorstvo Njemačke i Sjedinjenih Država , Paris, Les temps des Cerises, 2007) . Kada je komisija za Nobelovu nagradu za mir ove godine istu dodijelila Evropskoj Unijii prošlog 12 oktobra, mjesečnik Bastille-République-Nations poželio je objaviti njeno mišljenje i njeno objašnjenje”.

Annie Lacroix-Riz, historienne, est professeur émérite d’histoire contemporaine à l’Université Paris-VII – Denis Diderot. Auteur de nombreux ouvrages, elle a notamment étudié les origines et les parrains de la Communauté européenne (lire en particulier : L'intégration européenne de la France : la tutelle de l'Allemagne et des États-Unis, Paris, Le Temps des Cerises, 2007). Lorsque jury Nobel de la paix a annoncé le 12 octobre que son choix se portait cette année sur l’Union européenne, BRN a souhaité recueillir sa réaction et son éclairage.

 

Interview publiée dans le mensuel Bastille-République-Nations daté du 29/10/12

 

 

 

 

BRN: Evropskoj Uniji je ove godine dodijeljenjana Nobelova nagrada za mir. Kakva je bila vaša prva reakcija na odluku žirija u Oslu?

ALR: Vijest se mogla isprava uzeti kao poruga. U apsurdnom svijetu u kojem živimo takav izbor  je sukladan s linijom dodijeljivanja Nobelove nagrade u posljednje vrijeme. Time ta vijest nije ništa manje smiješna s obzirom na aktualnu politiku, niti s obzirom na nastanak same EU.

 

BRN – L’Union européenne s’est vu décerner cette année le Prix Nobel de la paix. Quelle a été votre première réaction à l’annonce du jury d’Oslo ? 

ALR – L’information pouvait d’abord être prise pour un canular. Mais dans notre univers de l’absurde, une telle distinction est dans la droite ligne des choix du jury Nobel dans la dernière période. Cette décision n’en bat pas moins des records de ridicule, tant au regard des pratiques actuelles que des origines de l’UE.

 

 

 

BRN Aktualnu političku praksu smatrate ratnohuškačkom…

ART  – Za sada je ona u ulozi malog poslušnog vojničića NATO pakta, kako je to uostalom EU činila od svog nastanka. Sama EU i veliki broj njenih članica upletene su gotovo sve u povremene ratove, već punih dvadeset godina.

 

BRN – Des pratiques actuelles que vous jugez bellicistes…

ALR – Pour l’heure, elle joue le rôle de petit soldat de l’OTAN, comme elle l’a fait dès sa naissance. L’UE en tant que telle ou nombre de ses membres sont impliqués dans quasiment toutes les guerres dites périphériques depuis vingt ans.

 

 

 

BRN – Ipak, kao historičarka vi neprestano inzistirate na nastanku, koji uopće nije bio mirotvorački, EU. Možete li precizirati ovu analizu?

ARL – Arhivi, koji su najbolji izvori historijskog istraživanja, jedini nam dozvoljavaju da se ogole istinski izvori i ciljevi te zajednice, a oni isključuju takve «pravce» i pobude, kakvi se odnedavna pripisuju EU i kojima nam probijaju uši.

 

BRN – Cependant, en tant qu’historienne, vous insistez plus particulièrement sur les origines tout sauf pacifiques de l’UE. Pourriez-vous préciser cette analyse ?

ALR – Les archives, sources par excellence de la recherche historique, permettent seules de décortiquer ses véritables origines et objectifs, qui excluent la thèse d’une prétendue « dérive » récente de l’UE, dont on nous rebat les oreilles.

 

 

 

BRN – Vi neprestano podsjećate na takozvanu «deklaraciju Schumana» od 9. maja 1960, koja se često uzima za fundamentalni akt, od koje je počelo stvaranje «evropske avanture»…

ARL- Da, i te precizne okolnosti zaslužuju podrobno ispitivanje. Upravo sutradan nakon te Schumanove  izjave – 10 maja 1950 -  imala se održati u Londonu značajna konferencija još tada mladog NATO-a (Atlanske Alianse, koja će službeno biti osnovana tek za godinu dana). Na dnevnom redu bilo je službeno davanje zelenog svjetla, koje je  dozvoljavalo ponovno naoružavanje Savezne Republike Njemačke (BRD), što je uporno već pune dvije godine zahtijevao Washington (od 1948 godine). Struktura i oficiri Wermachta bili su sačuvani u različitim organizacijama, koje su tada ustvari predstavljale fasadu iskorištenu za tu svrhu. No svega četiri godina nakon uništenja nacizma davanje zelenog svijetla za atlantski savez bilo je vrlo teško postići od evropske populacije, prvenstveno u Francuskoj. Stvaranje Zajednice za Ugljen i Čelik (ECSC engl. ili franc. CECA), koji je nagovijestio francuski ministar inostranih poslova Robert Schuman na taj je način dozvoljavalo eskiviranje odnosno odlaganje službene objave te odluke, koju su zahtijevali američki vođe, i prikrilo je ono što je stvarno bilo u toku.

 

BRN – Vous évoquez en particulier la « déclaration Schuman », du 9 mai 1950, souvent décrite comme l’acte fondateur de l’« aventure européenne »… 

ALR – Oui, et ses circonstances précises méritent examen. Le lendemain même – le 10 mai 1950, donc – devait avoir lieu à Londres une très importante réunion de la jeune OTAN (organisation de l’Alliance atlantique, elle-même fondée un an plus tôt). A l’ordre du jour figurait le feu vert officiel au réarmement de la République fédérale d’Allemagne (RFA), que Washington réclamait bruyamment depuis deux ans (1948). Les structures et officiers de la Wehrmacht avaient été maintenus dans diverses associations de façade. Mais quatre ans après l’écrasement du nazisme, un tel feu vert atlantique était quasi impossible à faire avaler aux populations, en France notamment. La création de la Communauté du charbon et de l’acier (CECA) annoncée par le ministre français des Affaires étrangères Robert Schuman a ainsi permis d’esquiver ou de retarder l’annonce officielle, requise par les dirigeants américains, du réarmement en cours.

 

 

 

BRN- Što je motiviralo tu američku strategiju?

ARL – Od marta 1947, u svom slavnom «govoru u Kongresu» predsjednik Truman je zatražio kredite, da bi spasio Grčku i Tursku od «napadaja», naravno od strane SSSR-a (u tom govoru nije spomenut SSSR). Na taj način započeo je veliko političko-vojno zaokruživanje te zone. Ustvari, već od 1942 Washington je pripremao sučeljavanje s SSSR-om, koji je u tom času bio njegov vojni saveznik, kako bi zajedno vojno savladali Njemačku. Najveću ulogu u tom sučeljavanju trebala je dobiti Zapadna Evropa, koja je imala biti politički integrirana.

 

BRN – Qu’est-ce qui motivait cette stratégie américaine ? 

ALR – Dès mars 1947, dans son célèbre « discours au Congrès », le président Truman demanda des crédits pour sauver la Grèce et la Turquie « attaquées », forcément par l’URSS (dont le nom n’était pas prononcé). Ce faisant, il entamait en grand l’encerclement politico-militaire de cette dernière. De fait, c’est entre 1942 et 1945 que Washington avait préparé l’affrontement futur contre ce pays, pour l’heure allié militaire crucial pour vaincre l’Allemagne (1). Une pièce majeure de cet affrontement était la constitution d’une Europe occidentale intégrée.

 

 

 

BRN- Znači li to da su američki politički vođe zahtijevali evrosku integraciju?

ALR – Da. Washington je u tom času nametao ujedinjenu Evropu pod tutorstvom Savezne Republike Njemačke, zemlje čije su kapitalističke strukture bile najkoncentriranije, najsuvremenije i najtješnje povezane sa Sjedinjenim Državama (koje su u njih investirale milijarde dolara između dva svjetska rata) i najmanje razorene (80% industrijskog potencijala Njemačke bilo je netaknuto 1945!). Takva Evropa bila je potpuno bez obrane u odnosu na amarički izvoz i na američki kapital: motivi američkih političara nisu bili samo geostrateške prirode već isto toliko i ekonomske prirode.

 

BRN – Ce sont donc les dirigeants américains qui ont poussé à l’intégration européenne ? 

ALR – Oui. Washington entendait imposer une Europe unifiée sous tutelle de la RFA, pays dont les structures capitalistiques étaient les plus concentrées, les plus modernes, les plus liées aux Etats-Unis (qui y avaient investi des milliards de dollars dans l’entre-deux-guerres) et les moins détruites (80% du potentiel industriel était intact en 1945). Cette Europe serait dépourvue de toute protection à l’égard des exportations et des capitaux américains : les motivations des dirigeants d’outre-Atlantique étaient non seulement géostratégiques mais aussi économiques.

 

 

 

BNR – Kako su to evropski vođe i političari doživjeli?

ARL- Amerikanci su na to natjerali svoje saveznike u Zapadnoj Evtopi, koji zaista nisu bili nimalo oduševljeni da se tako brzo ujedine s dojučerašnjim neprijateljem. Amerikanci su se, bez imalo ustezanja, poslužili financijskom ucjenom, odnosno oktroirali su «Marshallov plan» tim uslovom;  prisilili su ih da prihvate izvjesnu političku «zajednicu» integrirane Evrope, koja je jasno bila formulirana, kao nezaobilazan uvjet u govoru održanom na Harvardu 5 juna 1947.

 

BRN – Comment ces derniers s’y sont-ils pris ?

ALR – Ils ont harcelé leurs alliés ouest-européens, pas vraiment enthousiastes à l’idée d’être aussi vite réunis avec l’ennemi d’hier. Et ils ont sans répit usé de l’arme financière, en conditionnant l’octroi des crédits du « Plan Marshall » à la formation d’une « entité » européenne intégrée, condition clairement formulée par le discours de Harvard du 5 juin 1947.

 

 

 

BRN – Kakvo je bilo stanje duha političkih vođa Zapadne Njemačke? 

ALR- Od 1945 do 1948, čak i prije službenog stvaranja BRD – Savezne Republike Njemačke – oni su se u svakoj prilici pokazivali kao «najbolji učenici u Evropi», prema zrelo promišljenoj strategiji: svako napredovanje evropske integracije bilo je jednako postepenom brisanju pretrpljenog poraza, ono se pretvaralo u zalog kako će povratiti izgubljenu moć. Tako se ponovo pojavio termin «jednakih u pravima», koji je već prethodio poratnom razdoblju.

 

BRN – Mais quel était l’état d’esprit des dirigeants ouest-allemands ? 

ALR – De 1945 à 1948, avant même la création officielle de la RFA, ils n’ont eu de cesse de se poser en « meilleurs élèves de l’Europe », suivant une stratégie mûrement calculée : toute avancée de l’intégration européenne équivalait à un effacement progressif de la défaite, et constituait un gage de récupération de la puissance perdue. Ainsi ressurgissait le thème de l’« égalité des droits » de l’après-guerre précédent.

 

 

 

BRN – To je vrlo smjela tvrdnja…

ALR – To proizlazi iz analiza tadašnjih francuskih diplomata, a to su oni lucidno postavljali  kao problem još od predratnog razdoblja i to su osjećali kao opasnost, kao što to potvrđuju njihove diplomatske note i poluslužbena upozorenja. Jer, službeno, morali su pozdravljati sjajan evropski horizont.

 

BRN – Voilà une affirmation audacieuse… 

ALR – C’était l’analyse des diplomates français d’alors, en poste en général depuis l’avant-guerre et lucides sur ce qu’ils ressentaient comme un péril, comme le montrent leurs notes et mises en garde officieuses. Car, officiellement, le discours était de saluer l’horizon européen radieux.

 

 

 

BRP- Možete li pojasniti kako je «postepeno brisanje poraza» bilo dočekano od političkih elita Bonna?

ALR- One su vrlo brzo postigle ukidanje ograničenja proizvodnje oružja, koje im je bilo nametnuto dogovorima na Jalti u Potsdamu: ustvari, već od 1945 ono je ukinuto u zapadnim zonama Njemačke, a pravno je počelo vrijediti od časa proglašavanja Marshallovog plana, u ljeto 1947. Njemački politički vođe počeli su govoriti jezikom kakvim su se služili između dva rata, jezikom Gustava Stresmanna (ministra vanjskih poslova od 1923 do 1929) i Kölnskog gradonačelnika Adenauera: «dogovori iz Locarna» (1925) garantirali su – na papiru – njemačke zapadne granice (ali ne i istočne), motivirajući ih time što je njihovo definiranje bilo  pripisano Stresemannu, po dogovoru iz godine 1926, i njegovom francuskom kolegi, Briandu… dobitniku Nobelove nagrade za mir.

Berlin je u tom slučaju zapjevao poznatu pjesmicu približavanja Evropi, izraženu uvjetom jednakosti u pravima («Glaicheberechtigung»). To je značilo odustajanje od teritorijalnih i vojnih klauzula Versajskog mira: povratak teritorija izgubljenih 1918 (i tobožnji «evropski» Anschlus Austrije), kao i odustajanje od zabrane obnove ratne industrije.

 

BRN – Pouvez-vous préciser cet « effacement progressif de la défaite » attendu par les élites de Bonn ?

ALR – Celles-ci ont vite obtenu l’abandon des limitations de production imposées par les accords de Yalta et de Potsdam : en fait, dès 1945 dans les zones occidentales ; en droit, dès le lancement publicitaire du Plan Marshall, à l’été 1947. Les dirigeants ouest-allemands ont repris le discours d’entre-deux-guerres de Gustav Stresemann (ministre des Affaires étrangères de 1923 à 1929) et du maire de Cologne Adenauer : les « accords de Locarno » (1925) garantirent – sur le papier – les frontières occidentales de l’Allemagne (pas les orientales), motivant l’attribution à Stresemann, en 1926, et à son collègue français Briand… du Prix Nobel de la paix. Berlin entonna le refrain du rapprochement européen avec pour condition expresse l’égalité des droits (« Gleichberechtigung »). C’est à dire l’abandon des clauses territoriales et militaires du traité de Versailles : récupération des territoires perdus en 1918 (et Anschluss prétendument « européen » de l’Autriche), et levée de l’interdiction des industries de guerre.

 

 

 

BRN- Može li se dakle u tim pitanjima povući  paralela između BDR – Savezne Republike Njemačke – i Njemačke odmah nakon svjetskog rata?

ARL- Francuski diplomat Armand Bérard poslao je kablogram Schumanu u februaru 1952 tvrdeći da će Konrad Adenauer (prvi kancelar Savezne republike Njemačke od 1949-1963) moći, «računajući na nadmoć (postojećih) rasploživih snaga» Amerikanaca protiv SSSR-a, prisiliti Sovjete »na takvo poravnavanje računa po kojem će oni biti prisiljeni napustiti njemačku teritoriju u Centralnoj i IstočnojEvropi, koju sada drže pod kontrolom» (uključujući i Saveznu Republiku Njemačku i Austriju). Radi se o izvanrednom predviđanju, koje će biti ostvareno tek četrdeset godina kasnije…

 

BRN – Peut-on pour autant établir le parallèle avec la RFA d’après la seconde guerre mondiale ? 

ALR – Le diplomate français Armand Bérard câble à Schuman en février 1952 que Konrad Adenauer (premier chancelier de la RFA, de 1949 à 1963) pourra, en s’appuyant sur la « force supérieure (mise…) en ligne  » par les Américains contre l’URSS, contraindre celle-ci « à un règlement dans lequel elle abandonnera les territoires d’Europe centrale et orientale qu’elle domine actuellement » (RDA et Autriche incluses). Extraordinaire prévision de ce qui se réalisa près de quatre décennies plus tard…

 

 

 

BRN- Ako bi se prihvatila vaša analiza, Evropska Unija je dakle nastala pod američkim pritiskom, a bila je odlučno podržavana od strane zapadnonjemačkih političara zbog njihovih vlastitih ciljeva…

ARL – Da, i ta nas konstatacija odvodi na udaljenost koja se može izreći godinama svjetlosti od današnjih ružičastih pričica, sada u velikoj modi, o «ocima Evrope», koje je neprestano progonila i šarafila misao «da se rat nikad više ne ponovi» i koji su bili isključivo opsjednuti pitanjem, kako da ostvare «prostor mira», a zbog čega su suci za dodjelu Nobela smatrali sve to vrijednom nagrade. Što se toga tiče, treba uzeti u obzir i ostale aktere na sceni, koji su imali presudnu ulogu u stvaranju evropskih integracija…

 

BRN – Si l’on reprend votre analyse, l’Union européenne a donc été lancée sur injonction américaine, et soutenue avec détermination par les dirigeants ouest-allemands pour leurs objectifs propres… 

ALR – Oui, ce qui nous place à des années-lumière des contes à l’eau de rose en vogue sur les « pères de l’Europe » taraudés par le « plus jamais ça » et exclusivement soucieux de construire l’« espace de paix » que les jurés Nobel ont cru bon d’honorer. A cet égard, il faut prendre en compte d’autres acteurs, au rôle déterminant dans l’intégration européenne.

 

 

 

BRN – Vatikan?

ARL- O geopolitičkoj ulozi Vatikana se malo govori kad je riječ o «evropskoj konstrukciji» u XX stoljeću, ali nakon Drugog svjetskog rata američki politički vođe su Vatikan, još više nego nakon Prvog svjetskog rata, smatrali svojim krucijalnim pomoćnikom. Osim toga, nakon XIX stoljeća i još više nakon Prvog svjetskog rata, s papom Benediktom XV (papom od 1914 do 1922) veze između Reicha i Vatikana dale su konačan oblik evropskom kontinentu ( i prvenstveno istoku Evrope) , kako sam to pokazala u knjizi Vatikan, Evropa i Reich. Globalno uzevši, sve se to događalo  uz potvrdu i pristanak Sjedinjenih Država – osim kad su germano-američka (ekonomska) rivalstva bila isuviše jaka. I zaista, odnosi postaju jako komplicirani uvijek kada se interesi političkih vođa preko Atlantskog oceana  i onih preko Rajne počinju jako razilaziti. U tim slučajevima Vatikan će se uvijek stavljati na stranu Reicha. Najveća je tenzija dakle bila dostignuta tokom dva svjetska rata.

 

BRN – Le Vatican ? 

ALR – On évoque peu son rôle géopolitique dans la « construction européenne » du XXe siècle, mais après la seconde guerre mondiale, les dirigeants américains l’ont, encore plus qu’après la première, considéré comme un auxiliaire crucial. En outre, depuis la fin du XIXe siècle, et plus que jamais depuis la Première Guerre mondiale avec Benoît XV (pape de 1914 à 1922), les liens entre Reich et Vatican ont façonné le continent (Est compris), comme je l’ai montré dans l’ouvrage Le Vatican, l'Europe et le Reich. Globalement avec l’aval des Etats-Unis – sauf quand les rivalités (économiques) germano-américaines devenaient trop fortes. De fait, les relations du trio se compliquent quand les intérêts des dirigeants d’Outre-Atlantique et d’Outre-Rhin divergent trop. Dans ce cas, la préférence du Vatican va toujours à l’Allemagne. Le maximum de tension a donc été atteint au cours des deux guerres mondiales.

 

 

 

BRN- Precizno rekavši vi opisujete Evropu po žalji Washntona i Bonna (a zatim Berlina). No te dvije političke snage nemaju nužno istovjetne interese…

ARL – Apsolutno točno. A ta njihova razmimoilaženja, jako uočljiva u ratu na Balkanu od 1992 do 1999, intenzificiraju se, kad se kriza pojačava. To je još jedan razlog više da se posumnja u «pacifističke» efekte evropskih integracija.

 

BRN – Précisément, vous décrivez une Europe voulue par Washington et Bonn (puis Berlin). Mais ces deux puissances n’ont pas nécessairement des intérêts qui coïncident… 

ALR – Absolument. Et ces contradictions, perceptibles dans les guerres des Balkans de 1992 à 1999 (Michel Collon l’a écrit dans son ouvrage de 1997, Le grand échiquier), s’intensifient avec l’aggravation de la crise. Raison supplémentaire pour douter des effets « pacifiques » de l’intégration européenne.

 

 

 

BRN – Ali Evropske integracije promoviraju i ostale zemlje, kao što to čini i Francuska.

ARL – François Bloch–Lainé visoki državni funkcioner u Francuskoj, koji je postao veliki bankar, grdio je 1974 krupnu buržoaziju, koja je uvijek spremna iskoristiti «nesreću domovine». Od Bečkog Kongresa 1815 pa sve do perioda Kolaboracije u Francuskoj, preko Versaillais-a i Versajaca, ona se bila povezivala sa pruskim kancelarom Bismarckom protiv Parišeke Komune, kao što se vezala  s njemačkim predratnim i američkim poslijeratnim modelom, jer ta upravljačka klasa traga za «društveno političkom zaštitom» protiv svog vlastitog naroda.

 

BRN – Celle-ci est également promue par des dirigeants d’autres pays, comme la France.

ALR – François Bloch-Lainé, haut fonctionnaire des Finances devenu grand banquier, fustigeait en 1976 la grande bourgeoisie toujours prompte à « exploiter les malheurs de la patrie ». Du Congrès de Vienne (1815) à la Collaboration, en passant par les Versaillais s’alliant avec le chancelier prussien Bismarck contre la Commune, du modèle allemand d’avant-guerre au modèle américain d’après-guerre, cette classe dirigeante cherche à l’étranger un « bouclier socio-politique » contre son peuple.

 

 

 

BRN- Da  li je to jedna od funkcija Evropske Unije?

ALR- To je njena suštinska funkcija i iz te njezine potrebe proističe porijeklo zajednice. Za vrijeme stvaranja  Zajednice za Ugljen i Čelik 1954 godine, jedan se francuski visoki funkcioner radovao što će «Evropa» konačno omogućiti Ministarstvu financija da  se likvidiraju subvencije za reduciranje cijena neophodno potrebne robe. Ovo oduševljenje vrijedi citirati:»suštinska razlika krije se u činjenici da se evropska politika sada može oslanjati na alibi, koji nasuprot partikularističkih interesa, ima da predstavlja postojanje «nadnacionalnog» organa, dok tradicionalna politika pretendira da se vlade nameću i da one nameću vlastite interese putem nužne discipline. To je bilo jako teško sprovoditi, sve dok ministarstvo nije bilo u mogućnosti da odgovornost za to  prebaci na neki nad-nacionalni organ, koje je u izvjesnoj mjeri nezavisan i u odnosu na samu vladu».

I nakon 60 godina Evropa i dalje pruža «alibi» svojim tobože «nezavisnim» institucijama – kao što je to Centralna Evropska Banka – kako bi mogla svaku pojedinu nacionalnu odluku u cilju interesa krupnog kapitala izvući i udaljiti od kontrole i od gnijeva vlastitog naroda. Značajan kontinuitet, koji baš ne potiče na optimizam i ne daje neke velike «evropske» garancije za mir…

 

BRN – Ce serait également une fonction de l’Union européenne ? 

ALR – Essentielle, et d'origine. Lors de la mise en œuvre en 1954 de la CECA, un haut fonctionnaire français se félicitait ainsi que « l’Europe » eût enfin permis au ministère des finances de liquider des subventions qui réduisaient le prix des produits de première nécessité. La citation précise mérite d’être rappelée : « la différence essentielle réside dans le fait que la politique européenne s’appuie sur l’alibi que constitue, vis à vis des intérêts particuliers, l’existence d’un organe “supranational”, alors que la politique traditionnelle implique que les gouvernements s’imposent, et imposent à ces mêmes intérêts, la discipline indispensable. Cela n’a été possible que parce que le ministre a pu en rejeter la responsabilité sur un organe supranational jouissant d’une certaine indépendance par rapport au gouvernement  ». Près de 60 ans plus tard, l’Europe offre « l’alibi » de ses institutions « indépendantes » – comme la Banque centrale européenne – pour soustraire des décisions de chaque fraction nationale du grand capital au contrôle et à la colère de son peuple. Remarquable continuité, qui n’incite pas à l’optimisme sur la garantie « européenne » de la paix…

 

 

 

Izvor : http://noviplamen.net/2013/01/10/eu-nije-projekat-mira/