VEF Blog

U nedostatku vlastitog vojnog i oficirskog kadra, koji ga svakodnevno napušta u velikom broju i priključuje se opozicionim snagama, Gadafi je ''prisiljen'' u svoje redove angažovati strane plaćeničke odrede, poznate kao ''Afrički korpus'', koji prema pisanjima britanskog Gvardijana, dolaze iz Konga, Čada, Nigera, Malija, Sudana, a ima ih iz Azije, i Istočne Evrope. ''Većina plaćenika su afrikanci'', kaže za Rojters Ali el-Isavi, libijski ambasador u Indiji, i dodaje ''oni govore francuski jezik, i njihovo angažovanje od strane vladajućeg režima je bilo razlogom da se čitave jedinice libijske vojske priključe opozicionim snagama.''

Tekuća 2011. (1432. H.g) godina ostat će upamćena u historiji kao godina u kojoj je pokrenuta sveopća arapsko-muslimanska revolucija (ustanak, bunt) protiv diktatorskih (autokratskih) režima, koji su decenijima, potmomognuti podrškom izvana, suvereno vladali geografskim područjem kojeg pretežno naseljavaju muslimani Arapi, njihovim životima i sudbinama, i koji su islamski ummet doveli na rub ponora i propasti.

Bez obzira na izvjesne političke, sociološke, demografske i kulturološke razlike, koje postoje među arapskim državama,  revoluciju u svima ovim državama, pokrenuli su jedinstveni motivi, zahtijevi i ciljevi a oni su - odlazak diktatorsikih režima, sloboda, ljudska prava i izbor narodnih vlasti na slobodnim i nezavisnim izborima. Ono što će također ostati upisano u historijske anale, kao jedinstven slučaj, jeste da je jedan arapski vladar, u namjeri da ostane na vlasti, upotrjebio sva raspoloživa vojna sredstva protiv vlastitog naroda i vlastite države, ne libeći se, pri tome, da čitave gradove pretvori u prah i pepeo, a njihovo stanovništvo do posljednjeg istrjebi, naravno ako mu se za to ukaže prilika. Ono što se ovih dana dešava u Libiji, u režiji njenog predsjednika, pukovnika Muamera el-Gadafija, koji, žareći i paleći sve pred sobom, želi po svaku cijenu zadržati konce vlasti u svojim rukama, najviše podsjeća na ono što je davno uradio rimski imperator Neron, koji je zapalio Rim, a zatim iz svog dvorca sa jednog od obližnjih rimskih uzvišenja, nadmeno i bez imalo žaljenja posmatrao kako njegova bivša prestonica nestaje u plamenu vatr. Gadafi svoj narod gađa tenkovima, avionima, teškim oružjem i raketama, ali im i pored toga, svakodnevno poručuje, da je on njihov neprikosnoveni ''vođa'', kojem moraju vjerovati, a ne nikakav predsjednik, da nema na šta dati ostavku i da svi oni koji njega ne vole zaslužuju smrt.

No, u odnosu na početne pozicije vlasti i opozicionih snaga u Libiji, situacija se umnogme promijenila, i ''nesalomljivi'' Gadafi sve više popušta pred pritiscima domaće i strane javnosti, spreman je na pregovore i određene ustupke. Izgleda da je i on kao i Ben Ali, po prvi put shvatio svoj narod, da tek sada razumije njegove muke i probleme, i njegovu odlučnost da se bori do kraja, samo što to nije otvoreno kazao u lice javnosti kao što je to učnio preminuli tuniški predsjednik. Do naglog zaokreta došlo je nakon što su mu njegovi dojučerašnji saveznici, prije svih Amerika i Italija, kao strateški partneri, okrenuli leđa, tj. izdali ga, tražeći od njega da u što kraćem vremenskom roku napusti vlast, te nakon što su zaleđeni njegovi bankovni računi u Americi, Britaniji, Luksemburgu i drugim državama, a tu su i optužbe za ratne zločine koje je, naočigled svjetske javnosti, počinio protiv vlastitog naroda a koje spremne čekaju u fiokama međunarodnog tužilaštva.

Pravo lice libijskog diktatora

Nakon što su zatvorena sva vrata pred njim, ostale su samo dvije opcije: pregovori ili "samoubistvo", a i jedna i druga opcija znače prihvatanje činjeničnog stanja. Sasvim je izvjesno da Gadafi odbrojava posljednje dane svoje gaddaifičetrdesetogodišnje vladavine. U prilog takvom razvoju događaja govori i formiranje posebne Kontakt grupe za Libiju, u čijem radu učestvuju evropske sile, SAD, saveznici sa Bliskog Istoka i ključne međunarodne organizacije, a koja od Gadafija traži bezuvjetno napuštanje vlasti i otvaranje puta stabilizaciji prilika u zemlji i uspostavljanju trajnog mira. Na svom prvom radnom sastanku, održanom u Dohi (Ujedinjeni Arapski Emirati), Kontakt grupa je insistirala na nužnosti Gadafijevog odlaska i odlučila je izraditi finansijski mehanizam za pomoć opozicionim snagama. "Mehanizam bi trebao osigurati Nacionalnom prijelaznom vijeću i međunarodnoj zajednici sredstva kojim će se odgovoriti na hitne potrebe regija koje kontroliše opozicija", navodi se u završnom saopćenju kojeg je novinarima pročitao katarski premijer i šef diplomatije šejh Hamed bin Džasim bin Džebr el-Sani. U saopćenju se poziva na trenutni prekid vatre i traži se od Gadafijevih trupa da se povuku iz svih gradova koje su zauzeli silom. Paralelno sa ovom inicijativom vode se tajni pregovori, u kojima "Gadafijeva strana" želi isposlovati dodatne garancije za sigurno napuštanje zemlje za kompletnu vladajuću porodicu i odlazak u egzil u Srbiju ili Abu Dabi, a o kojima su izvjestili neki arapski mediji i internetski portali. Prema navodima ovih medija Gadafija u pregovorima zastupa Ebu-Zejd Omer Durda, šef vanjske obavještajne službe, dok se na čelu opozicionog pregovaračkog tima nalazi bivši ministar vanjskih poslova Abdurrahman Šelkam, koji je sve donedavno obnašao funkciju stalnog predstavnika Libije u UN-u. Opozicija je odbila dati garanciju za Gadafijevog zeta Abdullaha Senusija, šefa obavještejne službe, kojem se stavljaju na teret mnogobrojni zločini, od kojih je najteži onaj počinjen 1996., kada je, prema njegovom nalogu, pogubljeno 1.200 protivnika režima u zatvorskom kompleksu Ebu-Sulejm, u blizini libijskog glavnog grada. Kako bi izbjegao eventualne reakcije zbog prihvatanja ovog uvjeta Gadafi je Senusija udaljio iz vlasti, i na njegovo mjesto doveo svog saplemenika Nusura Davulkahsa. Ovo samo dodatno raskrinkava pravo lice libijskog diktatora, koji je za lične i interese svog porodičnog klana, spreman žrtvovati i najbliže ljude, koji su mu ponizno služili sve ove godine i zahvaljući čijoj pomoći se uspio održati četiri decenije na vlasti. To nas neodoljivo podsjeća na primjer kojeg Kur'an navodi u suri El-Kasas, o Karunu koji se na zemlji osilio i svaku granicu u zlu prešao, i koji je sve blagodati i sva dobra koja je uživao pripisao isključivo sebi, svojoj umješnosti, znanju i snalažljivosti, zaboravljajući na istinskog Vlasnika i Darovaca tih blagodati, ali i na ljudske pomagače, oličene u slugama, sviti, prijateljima, rodbini, bez kojih on ne bi mogao istinski uživati, i bez kojih njegova vladavina praktično ne bi imala smisla.

U vezi s tim Uzvišeni veli: Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. "Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!" - govorili su mu ljudi iz naroda njegova - " i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine." "Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim" - govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, - a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. (El- Kasas, 76.-79.). No da i Abdullah Senusi nije za starog gvožđa, i da su njegovo zločinački afiniteti time samo ojačali, pokazao je neposredno nakon smjene, kada je u rodnom Sirtu i južnom gradu Sebhi organizirao masovna pogubljenja pobunjenika, sa namjerom da ličnu odgovornost za zločine proširi na cijelo pleme El-Mukariha, iz kojeg potiče, no u plemenu su prozreli njegove namjere i na vrijeme se ogradili od njegovih zločina, te javnosti predočili podugačak spisak pripadnika njihovog plemena koji su se priključili opoziciji. U opoziciji čak ne isključuju mogućnost unutarnjih previranja i sukoba u Gadafijevim redovima zbog spomenutih uvjeta i oko konačnog spiska osoba, koje bi uz međunarodne garancije, u društvu vladajuće porodice, mogle napustiti Libiju nakon postizanja sporazuma o primirju i predaji vlasti.

Afrički korpus

U nedostatku vlastitog vojnog i oficirskog kadra, koji ga svakodnevno napušta u velikom broju i priključuje se opozicionim snagama, Gadafi je "prisiljen" u svoje redove angažovati strane plaćeničke odrede, poznate kao "Afrički korpus", koji prema pisanjima britanskog Gvardijana, dolaze iz Konga, Čada, Nigera, Malija, Sudana, a ima ih iz Azije, i Istočne Evrope. "Većina plaćenika su Afrikanci", kaže za Rojters Ali el-Isavi, libijski ambasador u Indiji, i dodaje, "oni govore francuski jezik, i njihovo angažiranje od strane vladajućeg režima je bilo razlogom da se čitave jedinice libijske vojske priključe opozicionim snagama." Prema prethodnom izvoru, plaćenici upadaju u kuće i nasumice ubijaju žene i djecu. Glasnogovornik libijske vlade Musa Ibrahim, na konferenciji za novinare održanoj 4. aprila, oštro je ementirao ovakve navode, optužujući neke zapadne zvaničnike da se iza njihove odlučne želje za svrgavanjem Gadafija, krije čista ekonomska računica i lični interesi, a ne zabrinutost za libijski narod. "Odgovorno tvrdim da mi ne napadamo civile, i da od početka krize nije zabilježen niti jedan incident takve vrste.

Zar bih ja stojao na ovom mjestu i govorio u ime vlade koja ubija civile. Je li vi smatrate da smo mi zvjeri, ili šta već?", rekao je ovaj zvaničnik, pokušavajući uvjeriti libijsku i svjetsku javnost da više vjeruju njegovim rječima nego vlastitim očima i svim tim silnim izvjaštajima sa lica mjesta koji govore o neviđenim zločinima koje su nad nedužnim libijskim građanima počinile Gadafijeve snage. El-Džezira je ovih dana objavila prilog iz Misrate, u kojem tamošnje stanovništvo preživljava u gotovo nemogućim uvjetima, bez vode, struje, prehrambenih namirnica, goriva i uz kišu granata i raketa kojima ih svakodnevno "časti" njihov "nepriksonoveni" vođa. Niti jedan od intervjuisanih sagovornika nije znao odgovor na pitanje kakav je to grijeh kojeg su počinili prema režimu pa da ih tako kažnjava. Možda izjava jednog stanovnika Tripolija koju je prenio Rojters najbolje oslikava kakvo je mišljenje običnog libijskog građanina o Gadafiju i njegovim "miroljubivim" komandosima. U izjavi se kaže: "Sve što smo mogli vidjeti dosada govori nam da nema kraja Gadafijevom ludilu. Znali smo i prije da je lud, ali nas je šokirala njegova spremnost i odlučnost da u borbi protiv vlastitog naroda upotrijebi strane plaćenike." Ako se malo vratimo unazad, vidjet ćemo da je Gadafi i ranije koristio afričke plaćenike za ostvarenje ličnih ciljeva, a jedan od njih je uvezivanje kompletnog afričkog kontineta u jedinstvenu snagu, koja će moći odoljeti svim izazovima i utjecajima sa strane, posebno onima sa Zapada.

Više puta je naglašavao da bi Afrički kontinet trebao postati strateškom odrednicom cjelokupnog arapskog ummeta, a Libije posebno. Posljednji put Gadafi je "Afrički korpus" koristio u neuspjelom državnom udaru u Čadu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Interesantno je da plaćenici dolaze upravo iz onih država sa kojima Libija ima jake ekonomske i finasijske veze. Uz "Afrički (plaćenički) korpus", okosnicu Gadafijevih snaga trenutno čine tri grupe: revolucinarni komitet, državni bezbjedonosni aparat te Gadafijeva bliža i dalja rodbina i tazbina. Revolucionarni komitet formiran je 1977. godine i smatra se ideološkom kičmenom moždinom Gadafijevog režima i njegovim duhovnim čuvarima. Imaju vlastite medije, Sud časti i Sud revolucije. Posebno negativnu ulogu komitet je odigrao u vremenu ekonomske krize izazvane ekonomskim sankcijama koje je Libiji nametnula Međunarodna zajednica zbog slučaja Lokerbi, pokretanjem vlastitog krijumčarskog lanca koji je njegovim članovima donio ogromnu materijalnu i finansijsku korist. Taj lanac se zadržao do unazad nekoliko godina kada su konačno ukinute sankcije Libiji i ponovo uspostavljena slobodna ekonomska zona, što u Komitetu nisu prihvatili blagonaklono, jer je time okončana njihova višegodišnja pljačka libijske države i naroda. Bezbjedonsoni aparat u svom ustrojstvu, obučenosti i opremljenosti nalikuje vojnoj organizaciji, potpuno spremnoj i sposobnoj za izvršenje svih vojnih zadataka i vođenje svih oblika borbe, više od bilo koje druge vojne formacije.

Na čelu ovih formacija nalaze se Gadafijevi najbliži ljudi (generali, njih 32), a jednom od njih lično upravlja Gadafijev sin. Nejasno je otkud ovolika vezanost vojske za Gadafija, kada se zna da Gadafi već duže vrijeme gaji otvorene sumnje prema vojsci, a samim time i spomenutim formacijama i generalima, ponukan strahom da bi se ona jednog dana mogla okrenuti protiv njega i izvršiti državni udar. Ne treba zaboraviti i to da Gadafi svoju trenutnu snagu crpi i iz saveza kojeg je sklopio sa jednim od najvećih libijskih plemena, plemenom El-Verfele. Ovo pleme, iako je zvanično objavilo prekid svakog vida saradnje sa Gadafijem i uskraćivanje daljne pomoći i podrške njegovom režimu, još uvijek ima nejasan stav prema narodnoj revoluciji, kao da čekaju da jedna od strana pobijedi pa da joj se tek onda priključe. Gadafiju ova neutralnost, bar kako sada stvari stoje na terenu, ide u prilog, jer znači neprijatelj manje u teškoj borbi za opstanak.

Ko su libijski revolucionari?

S druge strane, u svjetskoj javnosti dosta se špekuliralo oko strukture, starosne dobi, političkog i ideološkog opredjeljenja pripadnika opozicionih snaga (revolucionara), i u eter su odaslane poprilično oprečne informacije, koliko zbog nepoznavanja stvarnog stanja na terenu i neposjedovanja pravih informacija, toliko i zbog namjere nekih zapadnih krugova da libijsku revoluciju predstavi u krivom svjetlu i na taj način spriječi njenu širu medijsku eksploataciju, od onih da su opozicione snage većinom sastavljanje od džihadskih odreda iz Libije i susjednih arapskih država, ili kako ih većina svjetskih medija voli nazivati pripadnika El-Kaide (u tom smislu bitno je podsjetiti da je Gadafi u svom prvom javnom obraćanju, neposredno nakon otpočinjanja ratnih dejstava, izjavio da je pobuna protiv njega djelo ekstremističkih vojnih grupa, drogiranih pripadnika El-Kaide), preko onih da revolucijom upravljaju pojedinci motivisani ličnim interesima, pa do onih da izrazita većina revolucionara dolazi iz reda običnog libijskog puka. Kako bi otklonuo sve nejasnoće koje su se pojavile u medijima u vezi sa ovim pitanjem, američki novinar i dopisnik New Yorkera iz Bengazija Jon Lee Anderson, je, za spomenuti medij, napisao posebnu kolumnu pod naslovom: Libijska revolucija ima plemenite i opravdane ciljeve, ali nailazi na veliki broj prepreka: Ko su, ustvari, libijski revolicionari?

Na samom početku Anderson se opravdano pita ko su ljudi kojima je, nakon početnog odugovlačenja i neodlučnosti, ipak data zračna potpora međunarodnih koalicionih snaga, i koji su u prvim izvještajima zapadnih medija, na dosta nejasan i sumnjiv način, označeni kao "pobunjenici", a u jednoj od Obaminih izjava kao "ljudi koji traže bolji život'', a zatim pokušava dati svoj odgovor, utemeljen na informacijama koje je dobio na licu mjesta, boraveći među libijskim revolucionarima u Bengaziju i drugim priobalnim gradovima koji se nalaze pod njihovom kontrolom. U tom smislu Anderson kaže: "Tokom mog višesedmičnog boravka u Bengaziju i drugim libijskim gradovima, u svojstvu vanjskog dopisnika i izvještača, značajan dio svog vremena proveo sam među opozicionim snagama (revolucionarima), koje se sastoje uglavnom od mladih ljudi koji su polovinom februara pokrenuli antirežimske demonstracije. Većina njih su studenti univerziteta i posjeduju specijalizaciju u području različitih društvenih grana, a ima i onih koji su već odavno napustili školske klupe i većinu svog vremena provode na ulicama. Ovi mladi ljudi u svoje redove pridobili su veliki broj trgovaca, vlasnika firmi, mehaničara, nezaposlenih osoba, bivših vojnika i oficira, stranih radnika u libijskim naftnim kompanijama, prevodioca, inženjera. Jedan manji broj ovih snaga čine pojedinci sa jasno izraženim religioznim stavom i praksom, imaju brade, obavljaju skupnu molitvu, i spremni su biti u prvom bojnom redu. Mala je vjerovatnoća da ovi ljudi pripadaju El-Kaidi.

U gradu Raslanufu sam ih vidio kako zajednički obavljaju molitvu, a jedan od njih mi je priznao da je, kao mudžahid, učestovao u ratu u Iraku, ali mi je isto tako rekao da se ne protivi američkoj intervenciji protiv Gadafijevih snaga, jer je, prema njegovom mišljenju, libijski predsjednik otpadnik od vjere. Na izlazu iz grada Al-Adždebija sreo sam čovjeka po imenu Ibrahim, povratnika u zemlju, nakon dugogodišnjeg izgnanstva, koji mi je rekao "da su stanovnici Libije uvijek bili muslimani", misleći pri tome na "umjereni islam", koliko ja razumijem ovo pitanje. Ljudi u Libiji inače sebe smatraju časnim i religioznim ljudima, i to svojom praksom često otvrđuju, privrženi su islamskoj tradiciji, ali niukom slučaju nisu ekstremisti. Ono što je zajednička odlika svih ovih frakcija jeste neorganiziranost i neuvezanost. Niko od njih mi nije znao objasniti na kojim principima se odvija saradnja između Prelaznog nacionalnog vijeća i Kriznog štaba, koje je nedavno oformljen u Bengaziju, i između njihove dvojice predsjednika Muhammeda Džibrila i Mustafe Abduldželila.

Uloga islamista u i nakon revolucije

Slično kao i u Egiptu, Muslimansko bratstvo predstavlja najjaču islamsku organizaciju (partiju), koja bi u periodu, nakon revolucije, mogla imati jednu od ključnih uloga u procesu političke transformacije Libije iz totalitarnog u demokratsko društvo, kao što je izjavio Muhammed Abdulmelik, jedan od čelnih ljudi organizacije, za arapski kanal El-Hivar, gostujući u dijaloškoj emisiji na temu "Libijska revolucija, prednosti i slabosti". On je naglasio da je revolucija izuzetna prilika da se od Libije napravi slobodno i demokratsko društvo, u pravom smislu te riječi, sa svim institucijama civilnog društva, slobodnim medijima, organizacijama za ljudska prava, kao i prilika da islamisti konačno uđu u vlast i daju svoj doprinos razvoju istinske demokratije, a ne fiktivne demokratije koja ne bi donijela nikakve značajnije promjene na planu poštivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. "Da bi se desila bilo kakva značajnija promjena, ovi temelji moraju biti ispoštovani'', bio je kategoričan u svom izlaganju lider libijskih islamista.

On je, također, istakao da kopnena intervencija međunarodnih snaga ne bi donijela ništa dobro Libiji, jer bi to, sa druge strane, značilo ulazak El-Kaide u Libiju i vjerovatno još jedan dugogodišnji rat u kojem bi kolateralna šteta mogao biti ponovo jedan muslimanski narod i država. Abdulmelikov nastup na El-Hivaru je možda i prvi zvanični javni nastup islamista od početka revolucije, koji nagovještava njihovo aktivno učešće u političkom procesu nakon okončanja ratnih dejstava i odlaska Gadafija sa vlasti. Interesantno je primijetiti da je Muslimansko bratstvo i u slučaju Tunisa, i u slučaju Egipta, a evo sad i u slučaju Libije, slijedilo jedinstvenu stretegiju pružanja moralne i svake podrške revolucionarima, ali bez javnog eksponiranja i preuzimanja vodeće uloge, a sve sa ciljem očuvanja narodnog karaktera revolucije i izbijanja svih aduta Zapadu da iza revolucije stoje islamisti i El-Kaida, koji će umjesto "liberalnog" sistema napraviti "kruti'' islamski sistem i samim time ugroziti međunarodnu sigurnost.


Piše: Semir Imamović

Source : islambosna.ba, le 21 avril 2011.